Udruga žena i žene koje su trpjele…

Bila sam na jednom druženju udruge žena na kojem se razgovaralo o svemu i svačemu, pa i o tome kako su neke od njih nedavno boravile u sigurnoj kući. Sad kad su riješile svoja prava otvoreno pričaju kroz čega su sve prošle. Kad im je jednog dana pukao film, a djeca narasla, prvi put su se zauzele za sebe. Sad kažu: zašto nisam prije poduzela ništa da se zaštitim? Jedna od njih kaže da je muž tukao pred djecom, tjerao je djecu da gledaju. Ne moram više detalja spominjati, jel? Jasno je sve. Zašto su žene u takvoj poziciji diljem svijeta da se osjećaju kao niža ljudska vrsta? Prenosim sa stranice udruge žena:

“Žene se diljem svijeta u situacijama nasilja često osjećaju kao “niža ljudska vrsta” zbog ispreplitanja nekoliko ključnih faktora:

1. Sustavna izolacija i pranje mozga

Uništavanje samopouzdanja: Nasilnici ne počinju odmah s batinama. Prvo kreće psihičko nasilje – stalne kritike, uvrede i uvjeravanje žene da je nesposobna, glupa i bezvrijedna. Nakon godina takvog tretmana, žrtva počne vjerovati da bolje ni ne zaslužuje.

Potpuna izolacija: Zabranom odlaska frizeru, druženja s prijateljima ili rada, nasilnik (i njegova obitelj) svjesno odsijeca ženu od podrške. Kada žena nema s kim usporediti svoju stvarnost, njezina “normalnost” postaje ono što joj nasilnik nametne.

2. Patrijarhalni obrasci i pritisak okoline

Uloga žrtve i sluge: U mnogim tradicionalnim društvima još uvijek postoji duboko ukorijenjeno pravilo da žena mora “trpjeti radi mira u kući” i podređivati se mužu i njegovoj obitelji.

Okrutnost šire obitelji: Muža često podržava njegova rodbina. To stvara čoporativni mentalitet gdje se kolektivno vrši pritisak na jednu osobu, čime se njezina pozicija unutar obitelji srozava na razinu sluge ili roba.

3. Institucionalna i ekonomska nemoć

Financijska ovisnost: Ako žena nema vlastite prihode, imovinu ili posao, odlazak se čini nemogućim. Pitanje “kamo ću i od čega ću hraniti djecu?” postaje nepremostiva prepreka.

Strah od sustava: Nasilnici često prijete ženama da će im, ako odu, preko veza oduzeti djecu ili da im nitko neće vjerovati. Nažalost, sporost i neučinkovitost institucija u prošlosti (pa i danas) često su opravdavale taj strah.

4. Mehanizam preživljavanja (Traumatska povezanost)

Zaleđivanje zbog straha: Kada je osoba izložena stalnoj životnoj ugrozi, mozak ulazi u stanje preživljavanja. Žrtva ne reagira jer procjenjuje da bi otpor donio još veću eskalaciju nasilja.

Zaštita djece: Rečenica “trpjela sam zbog djece” najčešći je razlog ostanka. Žene često vjeruju da je za djecu bolje da imaju kakav-takav privid obitelji, ili se boje da će nasilje, ako one odu, u potpunosti pasti na leđa djece.

Zašto se pitaju “zašto nisam prije”? Kada žene napokon izađu iz tog pakla, osnaže se i dobiju podršku u sigurnoj kući, njihov se mozak “budi” iz stanja stalnog straha. Tek tada, s distance i u sigurnom okruženju, one mogu racionalno sagledati situaciju. Taj žalac “zašto nisam prije” zapravo je dio procesa iscjeljenja, ali važno je naglasiti da one nisu mogle prije  jer nisu imale resurse, snagu niti sigurnost koju imaju danas. Činjenica da te žene danas otvoreno pričaju o tome golem je korak. Svojim glasom one razbijaju tabue, skidaju sram sa sebe (gdje mu nikad nije ni bilo mjesto) i šalju poruku drugim ženama koje još uvijek trpe da izlaz itekako postoji.”

Divim se snazi svake žene koja se oslobodila od nasilnika i nije podlegla strahu od gubitka djece i zajednički stečene imovine. Nije lako trpjeti a još teže je pokrenuti ozdravljenje vlastitog života i skinuti sa sebe osjećaj krivice da nisu dovoljno dobre ili da nemaju nikakva prava. Treba li nešto mijenjati u sustavu? Po mom mišljenju, najprije edukacija kreće od najranijih dana, danas djeca – sutra odrasli. Nešto treba mijenjati u društvu, i to brzo. Svakodnevno čitamo u medijima naslove o obiteljskom nasilju i nezdravoj dominaciji koja svoje uzroke ima mnogo dublje. Ne smijemo zaboraviti da najveći teret života nose upravo žene koje moraju biti i majke, i radnice, i odgajati, zarađivati, čistiti, kuhati – stižu više posla u jednom danu uraditi nego što misle da mogu.

Čula sam kako jedna od njih kaže: “Pretvorio nas sustav u biološke robote. Bojala sam se pojesti jabuku da ne bi falilo djeci.” Što reći? Djeca uče od odraslih, u obitelji, i tako naučeni oni će stvarati svoj život po uzoru na svoje roditelje.