Što je uopće karma?

Karma kao suptilan zakon povratne informacije

Iz perspektive dubljeg uvida, karma se može promatrati kao suptilan sustav povratnih informacija, o čemu svjedoče i sveti spisi a i razumska logika. Ona nije kazna, nije nagrada i nije kozmički sudac koji nas promatra izvana. Karma je prije svega zakon povezanosti između onoga što mislimo, govorimo, činimo i onoga što se kroz vrijeme oblikuje u našem unutarnjem i vanjskom životu.

Svaka misao, riječ i djelo ostavljaju trag. Taj otisak nije uvijek odmah vidljiv, nije uvijek jednostavan za prepoznati, ali ipak stvaran. Način na koji djelujemo prema sebi, drugima i svijetu postupno oblikuje naše odnose, naše navike, naš karakter i prostor mogućnosti u kojem živimo. Možemo reći da je svaka naša akcija poput unosa u veliko polje života. Ono što unosimo kroz pažnju, namjeru, govor i ponašanje ne ostaje izolirano. Naša okolina, drugi ljudi i mi sami na to odgovaramo. Posljedice se zatim vraćaju kroz odnose, okolnosti, unutarnja stanja, prilike, otpore i ponavljajuće životne obrasce.

Ono što nam se vraća nije nužno kazna ni nagrada. Često je to logičan odjek onoga iz čega djelujemo: iz naših stavova, uvjerenja, strahova, namjera i modela ponašanja. Ako u svoj unutarnji sustav stalno unosimo agresiju, laž, sebičnost, zavist ili potrebu za nadmoći, tada se i naše životno polje postupno oblikuje oko tih kvaliteta. Ljudi nam sve manje vjeruju, odnosi postaju napeti a okruženje se zatvara. Ondje gdje smo mogli imati podršku, nastaje otpor. Ondje gdje je mogla postojati blizina, pojavljuje se oprez. To ne znači da se sve događa jednostavno i linearno. Život je mnogo složeniji od formule u kojoj jedno djelo odmah donosi jednu posljedicu. No čovjek koji dugo djeluje iz iste unutarnje kvalitete s vremenom počinje živjeti u svijetu koji tu proizvedenu kvalitetu odražava.

Ako stalno sijemo nepovjerenje, teško ćemo živjeti u povjerenju. Ako stalno stvaramo pritisak, teško ćemo živjeti u miru. Ako stalno djelujemo iz straha, svijet će nam se sve više činiti opasnim. S druge strane, kada činimo dobro, ne činimo ga samo kao moralnu obvezu. Mi tada doslovno smanjujemo napetost i trenje u mreži života. Svaki čin poštenja, suosjećanja, pomoći, istine i dobrote unosi više reda u ljudske odnose. Pomaganje drugome ne ostaje samo kod te osobe. Ono mijenja atmosferu odnosa, otvara povjerenje i smanjuje količinu straha u prostoru u kojem živimo.

Čovječanstvo je golema mreža međusobno povezanih misli, osjećaja, postupaka i posljedica. Nitko ne živi potpuno sam, ono što činimo drugima, prije ili kasnije mijenja i svijet u kojem mi sami moramo živjeti. Zato dobro djelo nije samo idealistična gesta nego je i stvarna gradnja boljeg prostora života. Kada unosimo više jasnoće, dobrote i odgovornosti u odnose, povećavamo mogućnost da i sami živimo u stabilnijem, sigurnijem i humanijem okruženju.

To nije nikakva magija nego je duboka povezanost života. Ljudi često pogrešno zamišljaju karmu kao neku vrstu kozmičkog suca koji kažnjava pogreške i nagrađuje poslušnost. No karma se može razumjeti i drugačije: kao proces učenja, usklađivanja i razotkrivanja onoga što u nama još nije dovedeno u sklad. Ako stalno ponavljamo isti obrazac, primjerice ulazimo u odnose koji nas povređuju, reagiramo iz ega, bježimo od odgovornosti ili se stalno vraćamo istim unutarnjim neiscjeljenim psihičkim ranama, život nas često vraća na slične situacije. Ne zato da bi nas kaznio, nego zato što nešto u nama još nije naučilo drugačije odgovoriti. Karma tada izgleda kao ponavljanje lekcije. Ne zato što nas život mrzi, nego zato što se nerazriješeni obrazac nastavlja kretati kroz nas.

Sve dok ne promijenimo unutarnji stav, uvjerenje ili način djelovanja, vanjske situacije mogu mijenjati oblik, ali zadržavati istu dubinsku poruku. Teški životni trenuci ipak se ne smiju pojednostavljeno tumačiti kao dokaz nečije krivnje. Nije svaka patnja posljedica osobne pogreške. Postoje okolnosti, kolektivni obrasci, tuđe odluke, bolesti, gubici i nepravde koje ne možemo svesti na jednostavnu rečenicu: “To si sam privukao.” Takav pristup ne bi bio duhovan, nego grub. Dublje razumijevanje karme ne služi tome da optužimo čovjeka koji pati, nego da u vlastitom životu počnemo prepoznavati obrasce koji traže svjesnost. Karma nije batina nad glavom nego je poziv na budnost.

Ponekad nam život kao da govori:

– Uoči gdje ponavljaš isto.

– Pogledaj iz kojeg mjesta djeluješ.

– Promijeni odnos prema sebi, drugima i životu.

– Vrati se istini.

Jedan od najvećih ljudskih prigovora karmi glasi: zašto loši ljudi često prolaze dobro, a dobri ljudi pate? Odgovor nije jednostavan. Karma se ne odvija uvijek u vremenu koje naš um očekuje. Ljudsko društvo ima veliku inerciju, netko može dugo izgledati uspješno, iako djeluje iz manipulacije, sebičnosti ili nasilja. No takvo djelovanje postupno mijenja njegov karakter, odnose i unutarnji svijet. Slom se ne mora dogoditi odmah. Može se dogoditi tek kasnije, kada nestane povjerenje, kada se raspadne podrška, kada osoba ostane sama sa sobom i posljedicama vlastitog načina života.

Karma često igra dugu igru. Ona ne djeluje uvijek spektakularno. Ne mora izgledati kao trenutna kazna. Ponekad se očituje kao unutarnja praznina, gubitak mira, nemogućnost ljubavi, nemogućnost povjerenja ili kao život koji izvana izgleda uspješno, a iznutra je siromašan. U tom smislu, karma se može promatrati kao zakon očuvanja moralne i duhovne energije. Ono što unosimo u život ne nestaje, to se preobražava, širi, vraća, oblikuje nas i utječe na svijet oko nas.

Biblijska misao kaže: što čovjek sije, to će i žeti. Ta mudrost nije ograničena samo na jednu tradiciju. U mnogim svetim spisima i učenjima mudraca nalazimo istu duboku poruku: čovjek svojim mislima, riječima i djelima sudjeluje u oblikovanju vlastite sudbine.

No postoji još jedna razina. Dok živimo isključivo iz tjelesne, nagonske i egoistične prirode, snažno smo vezani uz karmički zakon. Djelujemo, reagiramo, vežemo se, očekujemo, bojimo se, prisvajamo i zbog toga stalno stvaramo nove posljedice. Ali kada se čovjek počne buditi na razini duše, nešto se mijenja. Tada više ne djeluje samo iz straha, obrane, želje i kontrole. Počinje djelovati iz dubljeg mjesta svijesti, iz ljubavi, odgovornosti, iz unutarnje povezanosti s Bogom i životom.

U tom smislu može se reći da se čovjek postupno premješta iz zakona karme u zakon milosti. To ne znači da posljedice njegovih djela prestaju odmah  postojati nego da se to trenje i otpori smanjuju i postepeno izblijede. To znači da se način nečijeg djelovanja promijenio i mijenja. Kada osvijestimo da nismo samo tijelo, nego duša koja kroz tijelo uči, voli, djeluje i raste, tada se mijenja kvaliteta naših misli, osjećaja, riječi i postupaka. Karma tada više nije zatvoreni krug ponavljanja, nego put pročišćenja.

Tjelesna i egoistična priroda vezana je uz zakon uzroka i posljedice. Duša, kada se probudi u svojoj istinskoj naravi, otvara se zakonu milosti, ljubavi i dubljeg vodstva. Jer duša nije samo proizvod okolnosti. Ona je živi dah Božjeg života u nama. Tijelo prolazi, mijenja se i propada. Ali duša pripada vječnosti. I što se više čovjek vraća svijesti o toj duhovnoj naravi, to manje živi iz mehaničkog ponavljanja starih obrazaca, a sve više iz slobode, ljubavi i milosti. Prava suština naše duše je znanje, čistoća i narastajuće zadovoljstvo. Uslijed neznanja i zaborava svoje prirode, čovjek traži ispunjenje zadovoljstva na razini tjelesne naravi što nerijetko povlači sa sobom beskomprisne dualnosti – sreća, nesreća, radost, tuga, obilje, nedostatak. Oni koji su nadišli sviješću tjelesnu narav, i dalje konzumiraju život i svijet ali s razine duše, znajući da je njihov tjelesni život dar koji troše na služenje Bogu.

Volim reći: “i kad perem suđe, kao da za Boga perem, kad pomažem nekom to činim za Boga, kad zarađujem, zarađujem i za božanske namjene.” Takav stav ne spada pod zakon karme, jer ono što je predano Bogu ne podliježe materijalističkoj razini niti karmičkim zakonima. Možete li zamisliti radost koju u sebi nose oslobođene duše? Svi mi možemo biti oslobođene duše. Sjetimo se…