Dobila sam pitanje: što je reiki tehnika?

Na to pitanje nije dovoljno odgovoriti samo jednom rečenicom, jer reiki možemo promatrati na dvije razine. Jedna je razina same životne energije, a druga je razina tehnike kojom se čovjek otvara toj energiji i uči je svjesno propuštati.

Napomena: Ovaj tekst govori o reikiju iz duhovne i iskustvene perspektive. Reiki nije zamjena za liječničku, psihološku ili drugu stručnu pomoć, nego se može razumjeti kao komplementarna praksa opuštanja, prisutnosti i osobnog rada. U svijetu postoje klinike koje vode liječnici reiki praktikanti, wellness centri za opuštanje, a u nekim državama je reiki tehnika priznata kao alternativna praksa. Koga zanima više, može se informirati. 

U mnogim duhovnim tradicijama postoji učenje o životnoj sili koja prožima tijelo, prirodu i sav živi svijet. U Japanu se često govori o ki, u kineskoj tradiciji o qi ili chi, u vedskom jeziku o prani, a u nekim drugim tradicijama o dahu, duhu ili životnoj snazi. Nazivi su različiti, ali svi upućuju na istu duboku intuiciju: život nije samo fizički mehanizam. U nama postoji nešto živo, suptilno, pokretačko i svjesno povezano s cjelinom postojanja.

Reiki, kakav danas poznajemo, vezuje se uz japanskog učitelja Mikaa Usuija, koji je početkom 20. stoljeća oblikovao sustav duhovne prakse i polaganja ruku poznat kao Usui Reiki. Usui nije “stvorio” životnu energiju. On je, prema reiki tradiciji, dao metodu, put i strukturu kroz koju se čovjek može otvoriti tom prirodnom toku.

Zato je važno odmah razlučiti: Energija je jedno, a tehnika je drugo. Energija, koju različite tradicije nazivaju prana, ki, chi, ruah, dah, duh ili životna sila, pripada samom životu. Ona ne pripada jednoj religiji, jednom narodu, jednoj metodi ni jednom učitelju.

Tehnika je ljudski način pristupa toj energiji. Postoji mnogo tehnika i duhovnih praksi, ne zato što je izvor različit, nego zato što su ljudi različiti. Netko se otvara kroz molitvu, netko kroz meditaciju, netko kroz disanje, netko kroz tišinu, netko kroz pokret, ples, slikanje, pjevanje, prirodu ili polaganje ruku. Reiki je jedna od takvih tehnika. On nije cilj sam po sebi, on je alat. A svaki alat ima smisla samo ako čovjeka vodi prema većoj svjesnosti, unutarnjem miru, suosjećanju, samospoznaji i oslobađanju od onoga što ga udaljava od vlastite duše.

Reiki kao prirodna metoda otvaranja

Reiki tehnika je nježna praksa rada s pažnjom, prisutnošću i životnom energijom. U njoj se najčešće koriste dlanovi, koji se polažu na tijelo ili drže iznad tijela, s namjerom da se osoba opusti, umiri i otvori dubljem osjećaju ravnoteže. U duhovnom smislu, reiki možemo promatrati kao način da se čovjek vrati prirodnijem protoku života kroz sebe.

Kada kažemo da se “energija kanalizira”, to ne treba razumjeti kao nešto čudno, magijsko ili okultno. Riječ je o usmjeravanju pažnje, prisutnosti i životne topline kroz tijelo i dlanove. Dlanovi su od davnina simbol dodira, pomoći, blagoslova, smirivanja i prenošenja nježnosti. Majka instinktivno polaže ruku na dijete kada ga nešto boli. Čovjek spontano stavlja ruku na srce kada je duboko dirnut. Dodir može umiriti, povezati, prizemljiti i vratiti osjećaj sigurnosti. Reiki tu prirodnu sposobnost stavlja u određenu praksu, red i svjesnost.

Inicijacija kao osvještavanje, ne kao čarolija

U reiki tradiciji postoji pojam inicijacije ili usklađivanja. Taj pojam se ponekad pogrešno razumije, kao da netko izvana “ubacuje” energiju u čovjeka. Meni je bliže reći da inicijacija znači osvještavanje onoga što je već prisutno. Svi smo rođeni sa životnom snagom. Svi dišemo, osjećamo, primamo dojmove, odašiljemo misli, emocije i prisutnost. No većina ljudi kroz život izgubi osjetljivost za vlastiti unutarnji tok. Postanemo napeti, zatvoreni, preopterećeni, prestanemo slušati tijelo i zaboravimo da je čovjek više od razuma i fizičkog funkcioniranja. Inicijacija u tom smislu nije magijski čin. Ona je trenutak usklađivanja, otvaranja i podsjećanja. Rijetki ljudi sami spontano dođu do jasnog i stabilnog protoka te energije. Većini je potreban učitelj, praksa, vodstvo i određeni red. Ne zato što je energija nekom nedostupna, nego zato što je ljudskoj svijesti često potrebna struktura da bi se otvorila dubljem iskustvu.

Reiki, prana i životna sila

Kada uspoređujemo reiki i vedsku pranu, možemo reći da se radi o srodnim pojmovima, ali ne treba ih potpuno izjednačavati kao da su nastali u istom sustavu.

Prana je pojam iz indijske i vedske tradicije. Ona označava životnu silu, dah života, suptilni tok koji održava tijelo, um i vitalnost.

Ki je japanski pojam za životnu energiju, srodan kineskom pojmu qi.

Reiki se obično tumači kao spoj dvaju pojmova: rei, što se može povezati s duhovnim, univerzalnim ili višim aspektom, i ki, što označava životnu energiju. Što znači viši aspekt? To znači da životna sila nije nešto što čovjek proizvodi, posjeduje ili kontrolira. Ona pripada samom životu. Čovjek može utjecati na svoju otvorenost, pažnju, namjeru i način sudjelovanja u tom životnom polju. Netko je više otvoren i protočan, netko manje, ali svatko može učiti kako svjesnije sudjelovati u Cjelini.

Zato možemo reći: različite tradicije imaju različit jezik, različitu simboliku i različite metode, ali mnoge od njih govore o istoj osnovnoj stvarnosti, o životu koji nije samo materijalan, nego i suptilan, svjestan i povezan. Vede su duboko razvile govor o prani. Usui Reiki dao je konkretnu metodu rada s ki energijom kroz prisutnost, namjeru i polaganje ruku. Jedno ne treba potirati drugo. Možemo ih poštovati kao različite pristupe istoj velikoj tajni života.

Energija nije vlasništvo tehnike

Važno je naglasiti: nijedna tehnika nema vlasništvo nad životnom energijom. Energija pripada postojanju. Tehnika je način pristupa. Zato reiki ne treba doživljavati kao jedini put, niti ga treba suprotstavljati drugim praksama. Netko se otvara kroz molitvu, netko kroz pranayamu, netko kroz meditaciju, netko kroz tihu kontemplaciju, netko kroz rad s tijelom, netko kroz prirodu. Različiti ljudi imaju različite ulaze. Netko treba ritual da se smiri, netko treba tišinu, netko treba dodir, netko treba dah, netko treba pokret u prirodi. Neki ljudi se najdublje povezuju kroz ples, slikanje, pjevanje, planinarenje, jahanje, skijanje ili rad rukama. Sve to može postati duhovna praksa ako je prožeto svjesnošću. Reiki je jedan od tih ulaza. On ne postoji zato da čovjek postane vezan za tehniku, nego da se lakše vrati sebi, životu i unutarnjoj tišini.

Što se zapravo događa u reiki tretmanu?

U reiki tretmanu osoba najčešće leži ili sjedi, a praktičar polaže dlanove na određena mjesta na tijelu ili ih drži iznad tijela. Tretman je obično miran, nenametljiv i nježan. Ljudi ga često doživljavaju kao duboko opuštanje i sabiranje pažnje. Netko osjeti toplinu, netko strujanje, netko težinu, netko lakoću, netko emocionalno otpuštanje, a netko ne osjeti gotovo ništa posebno, osim mira. I sve je to u redu. Ne treba taštinski uspoređivati tko “više osjeti energiju”. Osjetljivost nije dokaz duhovne vrijednosti. Netko ima snažne fizičke senzacije, netko vrlo suptilne, a netko tek kasnije primijeti da se osjeća smirenije, mekše ili prisutnije. Važno je da reiki ne radimo iz ega, dokazivanja ili potrebe da budemo posebni. Radimo ga iz poniznosti, pažnje i dopuštanja. U reiki praksi često se kaže: ne guraj energiju, ne kontroliraj je, ne nameći joj svoju volju. Dopusti sebi da budeš prisutan. Neka teče ono što treba teći bez blokada, a znamo da je to životna sila u nama. Ne radi se o stranoj, nepoznatoj energiji, nego o životnoj sili s kojom smo rođeni i koja je dio samog života.

Svijest, pažnja i energija

Energija i svijest su duboko povezane. Energija je uvijek prisutna, ali pitanje je koliko smo mi prisutni u sebi. Koliko smo svjesni vlastitog tijela, daha, misli, emocija i unutarnjih stanja? Možemo imati puno životne energije, ali ako je naša pažnja raspršena, tijelo napeto, um preopterećen, a emocije potisnute, ta energija neće teći skladno. Tada se u nama stvaraju unutarnji čvorovi, otpori i napetosti. Zato svaka ozbiljna duhovna praksa počinje pažnjom. Kada svjesno dišemo, pažnja se vraća u tijelo. Kada meditiramo, pažnja se vraća u sadašnji trenutak. Kada molimo, pažnja se vraća srcu i Bogu. Kada radimo reiki, pažnja se vraća protoku života kroz tijelo i dlanove. Nije dovoljno reći: sve je energija.

Pitanje je: kakva je moja svijest dok ta energija prolazi kroz mene? Jesam li napet ili otvoren? Jesam li u kontroli ili u povjerenju? Jesam li u egu ili u služenju? Jesam li prisutan ili samo mehanički izvodim tehniku? Kvaliteta svijesti mijenja kvalitetu našeg djelovanja.

Reiki nije magija ni okultizam

Ovaj tekst je nastao upravo zato što oko reikija često postoje čudni stavovi, strahovi i nesporazumi. Reiki nije magija, nije vračarstvo. Nije ni okultna manipulacija. Nije prizivanje nečega mračnog. U svojoj biti, reiki je nježna praksa prisutnosti, polaganja ruku, smirivanja i otvaranja životnoj energiji. On ne traži da se osoba odrekne svoje vjere, razuma, odgovornosti ili zdravog odnosa prema medicini. Ako netko reiki doživljava kao duhovnu praksu, neka mu pristupi s poštovanjem, čistoćom namjere i razboritošću. Ako ga netko doživljava samo kao metodu opuštanja, i to je u redu. Važno je ne stvarati strah ondje gdje postoji prirodnost i nježnost, ali isto tako ne stvarati lažna obećanja ondje gdje je potrebna odgovornost. I nije pošteno izmišljati neistine o reikiju. Dojmu o reikiju ponekad su naštetile prakse koje su mu naknadno dodavane, a koje ne pripadaju njegovoj izvornoj jednostavnosti: prisutnosti, polaganju ruku, miru, pažnji i čistoj namjeri. Zato je važno razlikovati reiki kao nježnu metodu rada s pažnjom i životnom energijom od svega onoga što mu se kasnije moglo neoprezno pridodati.

Reiki i zdravlje

Ovdje treba biti posebno jasan. Reiki ne treba predstavljati kao zamjenu za liječnika, terapiju, lijekove, psihološku pomoć ili bilo koji oblik stručnog liječenja. On može biti komplementarna praksa, nešto što osobu prati, smiruje, podržava i pomaže joj da se poveže sa sobom, ali ne smije zauzeti mjesto medicine kada je medicina potrebna. Ako netko ima ozbiljne zdravstvene tegobe, bolove, psihičke poteškoće, depresiju, anksioznost, traumu ili bilo koje stanje koje zahtijeva stručnu pomoć, reiki može biti dodatna podrška, ali ne i jedini oslonac. Duhovnost i odgovornost ne smiju biti suprotstavljene. Tijelo treba svoju brigu. Duša treba svoju pažnju. A čovjeku ponekad trebaju oboje.

Što je, dakle, reiki?

Reiki je jedna od prirodnih, nježnih i nenametljivih tehnika rada s pažnjom, prisutnošću i životnom energijom. On nas podsjeća da čovjek nije samo tijelo, ali ni da smije zanemariti tijelo. Podsjeća nas da dlanovi mogu biti mjesto mira. Da dah može biti vrata povratka sebi. Da energija nije nešto što moramo silom proizvoditi, nego nešto čemu se učimo otvoriti. I da prava svrha svake tehnike nije da se vežemo za tehniku, nego da se vratimo izvoru, sebi, Bogu, životu i svjesnosti.

Tehnike su alati. Cilj raznih tehnika je buđenje, samospoznaja, oslobađanje onoga što prekriva našu dušu. Zato imamo i duhovne učitelje, teologe, psihologe… A kada se čovjek počne vraćati svojoj duši, tada se i njegova energija mijenja. Postaje mirnija, čišća, tiša, prisutnija. Tada reiki više nije samo tehnika. Postaje kao molitva dlanovima, postaje slušanje vlastitog ritma života. Postaje osvještavanje da kroz naše dlanove ne teče nešto tuđe i nepoznato, nego životna sila: ono što je veće od nas, a istodobno duboko prisutno u nama od samog rođenja.

Kratka napomena za vjerodostojnost: Ovaj tekst govori o reikiju iz duhovne i iskustvene perspektive. Ne služi za postavljanje dijagnoze, liječenje bolesti niti zamjenu za medicinsku ili psihološku pomoć. Reiki se može koristiti kao komplementarna praksa opuštanja, smirivanja i osobnog rada, ali kod ozbiljnih zdravstvenih ili psihičkih tegoba uvijek je važno obratiti se liječniku ili odgovarajućem stručnjaku.