Ljudska prava i sloboda – općenito i individualno

Ljudska prava i unutarnja sloboda: gdje prestaje ego, a počinje dostojanstvo?

Tema ljudskih prava i slobode jedna je od najdubljih, ali i najviše zloupotrebljavanih tema modernog svijeta. U svom najboljem smislu, ljudska prava postoje da zaštite ono što čovjeku pripada samim time što je čovjek: dostojanstvo, sigurnost, savjest, tijelo, glas, slobodu mišljenja i vjere. Ona su pravo na dom, rad, istinu i zaštitu od nasilja, poniženja te samovolje jačega.

Zamka modernog društva je isticanje nekog prava, ali primjećujemo da se premalo stavlja naglasak na odgovornosti. Često govorimo o pravima, a zanemarujemo zrelost koja je potrebna da bi se ta sloboda mogla nositi. Sloboda bez savjesti lako postaje sebičnost a pravo bez odgovornosti lako postaje zahtjevno. Pozivanje na vlastitu slobodu često postaje način da se gazi tuđa. Prava i sloboda imaju smisla samo ako polaze od dostojanstva osobe, ne od ega, hira ili ideologije. Čovjek je biće koje ne smije biti svedeno na sredstvo, objekt, vlasništvo, funkciju ili nečiju produženu volju.

“Ljudska prava su vanjski okvir dostojanstva. Sloboda je unutarnja sposobnost da to dostojanstvo živimo.”

Paradoks formalnih prava u privatnom životu, općenito govoreći, ljudska prava su granica koju društvo postavlja nasilju i samovolji. I jasno poručuju: ne možeš čovjeka tući, zastrašivati, iskorištavati, ušutkavati, prisiljavati ili ucjenjivati samo zato što imaš moć. Međutim, u privatnom životu sloboda je još osjetljivija. Mnogi ljudi formalno imaju prava, ali u vlastitoj svakodnevici nisu slobodni: netko ima pravo govoriti, ali ne smije ništa reći u svojoj kući. Netko ima pravo otići, ali nema kamo, netko ima pravo na mir, ali živi u stalnom strahu. Netko ima pravo na mišljenje, ali je toliko emocionalno ucijenjen da ga više ne prepoznaje.

Što je zapravo prava sloboda? Sloboda nije djetinjasto shvaćanje u stilu “radim što hoću”. Prava sloboda je sposobnost čovjeka da živi u istini, bez ropstva strahu, tuđem odobravanju, nasilju, krivnji, ucjeni, ovisnosti ili lažnoj slici o sebi. Slobodan čovjek nije nužno onaj koji nema nikakve granice. Slobodan je onaj koji ne mora izdati svoju dušu da bi preživio odnos, posao, obitelj, zajednicu ili sustav.

U privatnom životu ljudska prava počinju vrlo jednostavno kao:

Pravo na ne: “Imam pravo reći “ne” i postaviti granicu.”

Pravo na dostojanstvo: “Imam pravo ne biti ponižavan i ne pristati na nasilje.”

Pravo na integritet: “Imam pravo na svoje tijelo, svoje misli i svoj mir.”

Pravo na slobodu od ucjene: “Imam pravo ne biti ucijenjen ičijom  ljubavlju.”

Pravo na zaštitu: “Imam pravo zaštititi sebe i svoju obitelj.”

Pravo na autentičnost: “Imam pravo ne živjeti kao produžetak tuđe volje.”

Odgovornost prema drugome: “Tvoja sloboda nije moja prijetnja.”

Zrela sloboda je uvijek uzajamna, ne kaže samo “pusti me da budem ja”, već prepoznaje i drugoga: “Drugi čovjek nije moje vlasništvo, njegova sloboda nije moja prijetnja, njegovo “ne” nije nužno odbacivanje moje osobnosti, nečija granica nije napad na mene.”

Zrela sloboda poručuje: “Pusti me da budem ja, ali i ja neću tebe prisiljavati da budeš ono što meni treba.”

Duhovna dimenzija je Istina koja oslobađa. Duhovno gledano, sloboda je neraskidivo povezana s istinom. Čovjek nije slobodan onda kada mu svi dopuštaju sve, nego kada prestane živjeti u laži. Istinska sloboda počinje kada prestaneš glumiti mir dok iznutra “umireš”, tj. samoponištavaš se, ili te vodi strah. Istinska sloboda je kad prestaneš pristajati na poniženje iz straha od gubitka, prestaneš sebe nazivati sebičnim samo zato što više ne možeš nositi tuđi kaos. Ljudska prava čuvaju čovjeka od vanjskog nasilja a unutarnja sloboda čuva čovjeka od vlastitog pristanka na ropstvo.

Prava ljubav nikada ne traži da se odreknemo dostojanstva kako bismo bili prihvaćeni.