Nismo slučajni…

Nitko od nas nije ovdje bez razloga. Nešto u nama to već zna, čak i kada sve oko nas govori suprotno. Jasnoća se gradi kroz iskustvo, kroz prepoznavanje vlastitih obrazaca i kroz hrabrost da izađemo iz onoga što nam daje lažan osjećaj sigurnosti. Lažna sigurnost skupo košta. Košta nas sebe. Pitajmo se iskreno: jesmo li zadovoljni? Jesmo li radosni? Ili nosimo nezadovoljstvo o kojem šutimo jer se bojimo osude, nerazumijevanja, odbacivanja?

Mnogi su naučili šutjeti. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što su se umorili od borbe s okolinom koja ne podnosi različitost. Glasniji i tvrđi nameću svoja pravila. Tiši i jasniji se prilagode. I polako prestanu biti svoji. Možda je tu početak pravog unutarnjeg rada: u trenutku kada prestanemo izdavati sebe da bismo ostali prihvatljivi.

Svaki čovjek nosi unutarnje dijete, izvor radosti, kreativnosti i životne snage. Kada to unutarnje dijete ugušimo da bismo se uklopili, ugušimo i sve što je u nama živo. Ostaje prilagođena verzija nas, funkcionalna, pristojna i iznutra prazna. Koliko ljudi živi s narušenom psihom, kratkim fitiljem i osjećajem da nešto stalno ne štima, samo zato što su godinama gušili vlastiti glas? To nije slabost. To je cijena koju plaćamo za tuđe odobravanje.

Nitko nema vlasnički list nad nama. Ni mi nad drugima. Kada živimo iz ega i prilagođene verzije sebe, namećemo taj ego drugima kroz osudu, kontrolu, krivnju i odbacivanje onih koji misle, vjeruju ili žive drugačije od naše šablone. To su toksične igre i nitko ne bi trebao na njih pristajati. Jer pristanak na duhovnu smrt nije skromnost, to je kapitulacija. Nismo ovdje slučajno. I nitko drugi ne može odlučiti što to znači, osim nas samih. Kako si napravimo, tako će nam biti.