Moja poruka

Vrijeme je da prestanemo biti vlastita obmana. Vrijeme je da napokon budemo iskreni prema sebi i prema drugima. Od svih obmana, najteže su one koje godinama nosimo u sebi, nazivajući ih navikom, sudbinom ili jednostavno “životom”.

Unutarnja samostalnost u svijetu promjena

Danas je više nego ikad potrebna unutarnja samostalnost. Tko ne stoji čvrsto u sebi, lako postaje plijen svijeta koji se neprestano mijenja. Ta se promjena ne događa samo izvana,  ona prodire duboko u naš ritam, svijest i način na koji tražimo smisao. Ono što nas je jučer nosilo, danas nas možda sputava. Nismo više isti i ne trebamo se pretvarati da jesmo. Prošlost je bila tu da kroz nju prođemo, a ne da u njoj ostanemo zarobljeni. Naše stare verzije, srasle s okamenjenim uvjerenjima, više nam ne služe. Poznato nije uvijek živo, niti je navika uvijek istina.

Povratak izvoru bića

Rastemo. Naša pažnja prirodno klizi prema onome što je stvarnije i bliže našem biću. Zato je važno naučiti ne ovisiti o drugima na nezdrav način. Prestanimo očekivati da će nas netko drugi spasiti ili definirati. U svakome od nas postoji jezgra koja mora sazreti, stati na vlastite noge i preuzeti odgovornost za vlastiti unutarnji život. Ne trebamo se bojati svojih dubina, niti drugih, i oni vode svoje bitke i prolaze kroz svoje lomove. Strah nas sužava, a život traži širinu. Mnogi su se iscrpili pokušavajući ugurati svoje biće u uske okvire tuđih ideologija, zaboravljajući živjeti sebe. Naši usponi i padovi su naši najmudriji učitelji, ako ih znamo ispravno razlučiti.

Dinamika života nasuprot ustajaloj vodi

Vrijeme je za otpuštanje. Pustimo stare slike, odnose i potrebe da sve ostane nepromijenjeno kako bismo se osjećali sigurno. Život nije uska kutija, on je kretanje. Ako stojimo u mjestu, postajemo poput ustajale vode. Koliko u sebi nosimo starih emocija i briga koje nas ogorčuju i sputavaju? Promjena dolazi onog trenutka kada se suočimo sa sobom, maknemo te unutarnje brane i dopustimo životnoj dinamici da ponovno poteče. To suočavanje donosi radost, sličnu onoj kada proljetna kiša natopi vrt pa sve počne bujati.

Izvor koji ne presušuje

Ne trebamo se više držati grčevito starog svijeta u sebi. Ne trebamo živjeti iz straha, nego iz sve dublje svjesnosti. To što više nismo ono što smo bili nije gubitak nego rast. Vrijeme je da oživimo, da kroz nas prostruji ljepota života kao živa voda. Kao što je Isus obećao:

“Tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” (Ivan 4,14)
“Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: Iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode.” (Ivan 7,37–38)