Budnost usred noći: Što nam duša poručuje kada nam ne da spavati?

PITANJE: “Noćas sam se probudila i u mojoj glavi milijun pitanja. Prvo pitanje je tajna života i smrti. Drugo pitanje je zašto ja rastem, a oko mene su svi kao uspavani, koji je smisao toga? Treće pitanje, je li otkrivena tajna materijaliziranja. Četvrto pitanje, je li sve što nam je u ovom životu stvarno ili je iluzija, mislim na zdravlje, dušu i tijelo. E sad, zanima me koliko je duša naša ljudska, a koliko je tijelo naše ljudsko, a koliko Božje, to jest tko je tu glavni? Zna se da je Bog, ali koliki je naš utjecaj? Ima li sve to smisla?”

ODGOVOR: Ponekad se čovjek ne probudi samo iz sna pun pitanja, nego i iz nečega mnogo dubljeg. Tada se u njemu otvore pitanja pred kojima više ne može ostati površan. “Što je život, a što smrt? Zašto u meni raste unutarnja budnost dok se čini da mnogi oko mene žive uspavano? Je li sve što držimo čvrstim i stvarnim doista tako čvrsto? Koliko je od nas naše, a koliko pripada Bogu?” Takva pitanja nisu znak slabosti ni zbunjenosti. Često su znak da se u čovjeku probudila dublja osjetljivost za život i za smisao.

Granica između vidljivog i nevidljivog

Tajnu života i smrti ne možemo do kraja obuhvatiti razumom. O tome možemo misliti, pisati i stvarati razne duhovne i filozofske slike, ali uvijek ostaje nešto što izmiče, kao da visi u zraku, osjećaj da ima nešto još a ne možemo dokučiti. Zato tragamo jer se probudila glad duše za istinom o sebi. Život nije samo biološko trajanje, kao što ni smrt nije samo prestanak rada tijela. U svakom čovjeku postoji slutnja da je život dublji od onoga što vidimo izvana i da smrt nije samo kraj, nego prijelaz preko granice koju naš fizički um ne može sada potpuno rasvijetliti.

Zašto ja rastem dok drugi “spavaju”?

Kada se čovjek pita zašto duhovno raste, a oko njega su mnogi uspavani, u tom pitanju često ima i boli i usamljenosti i znatiželje. Onaj tko se počne buditi iznutra više ne može tako lako sudjelovati u površnosti koja ga je nekad zadovoljavala. Ali važno je razumjeti da duhovni rast nije povlastica zbog koje se odvajamo od drugih, nego poziv na veću odgovornost. Ne budimo se zato da bismo sudili drugima, nego da bismo postali tiši, dublji, istinitiji i sposobniji nositi svjetlo koje nam se otvara, bez oholosti. Rast ima smisla samo ako nas vodi prema većoj ljubavi i dubljem razumijevanju.

Odnos svijesti i materije: Tko je “glavni”?

Pitanje o materijaliziranju možda i nije pitanje o čudesima, nego o odnosu svijesti i stvarnosti. Čovjek osjeća da misao, nakana, vjera i unutarnje stanje nisu bez utjecaja na njegov život. Ali opasno je kada se ta intuicija pretvori u uvjerenje da smo mi bitni kao mali bogovi koji mogu proizvesti stvarnost po vlastitoj volji. Čovjek nije gospodar svega, čovjek sudjeluje u polju života, ali ne vlada apsolutno. Naš utjecaj postoji, ali nije beskonačan. Ako govorimo o tome kako se duša materijalizira u tijelo, možda je točnije reći da se duša ne pretvara u materiju, nego da se utjelovljuje. Ona ulazi u život tijela i kroz njega se izražava. Prima ograničenja vremena, prostora i okolnosti. Čovjek tako postaje biće u kojem se susreću vidljivo i nevidljivo, prolazno i neprolazno. Tijelo nije zatvor za dušu, ali nije ni cijela istina čovjeka. Ono je prostor kroz koji duša sazrijeva, voli, pati i uči.

Kada kažemo da je sve iluzija, trebamo biti oprezni. Nije sve nestvarno na isti način. Tijelo je stvarno, bol je stvarna, bolest je stvarna, smrt je stvarna u iskustvenom smislu. Ali ništa od toga nije konačno. To nije posljednja istina čovjeka. Možda je točnije reći da je iluzija naša vezanost za prolazno kao da je apsolutno. Problem nije u tome što tijelo postoji, nego što ga često doživljavamo kao cijelu istinu o sebi.

Koliko je duša i tijelo naše a koliko je božje? 

Pitanje koliko je duša ljudska, a koliko Božja, kao i koliko je tijelo naše, a koliko Božje, otvara duboku temu odnosa stvorenja i Stvoritelja. Duša i tijelo jesu naši u smislu da su nam darovani i da kroz njih živimo svoju osobnu egzistenciju. Ali nisu naši u smislu apsolutnog vlasništva. Nismo sami sebi dali ni život, ni dah, ni svijest. Moglo bi se reći da jesmo svoji, ali kao bića koja svoje postojanje primaju. Bog je glavni ne zato što ukida našu slobodu, nego zato što je izvor svega. Naš utjecaj je stvaran, ali nije apsolutan. Mi možemo birati, odgovarati, surađivati, rasti, zatvarati se ili otvarati. Možemo oblikovati smjer vlastitog života. Ali ne možemo sami sebi dati bitak, smisao ni konačni ishod. Čovjek nije marioneta, ali nije ni apsolutni gospodar, čovjek je slobodno biće unutar veće istine koja ga nosi.

Možda je upravo u tome i odgovor na nemir koji se javlja u ovakvim pitanjima. Ponekad je potrebno da čovjek neko vrijeme ostane u njima, da ih ne uguši prebrzo, nego da dopusti da ga pročiste. Nisu sva pitanja tu da ih riješimo kao matematički zadatak. Neka pitanja dolaze da prošire dušu i da u nama otvore dublju glad za istinom. I zato, da, sve to ima smisla. Ima smisla jer pokazuje da čovjek nije sveden na svakodnevnu rutinu, na tijelo, na prolazno zdravlje i na vanjski uspjeh. Ima smisla jer pokazuje da u njemu živi čežnja za onim što ne prolazi. A upravo ta čežnja često je početak stvarnog duhovnog života.