Ako tvoja “karma” gori, ne moraš izgorjeti i ti.

Odakle ta tolika vezanost za bol? Čini se da se čovjek ponekad lakše preda patnji nego samom životu. Ipak, unatoč svemu što te snađe, ne moraš se u tome utapati. Postoje trenuci kada ništa ne možeš popraviti odmah, kada ne možeš vratiti izgubljeno niti zaustaviti ono što te preplavilo. Tada preostaje nešto najteže, ali i najspasonosnije: prihvatiti da je tako kako jest i ne raspasti se pred tim.

Mir ne dolazi kad nestanu problemi, nego kad se prestaneš iznutra boriti protiv činjenice da prolaziš kroz težak period. Tek kad se pomiriš sa stvarnošću, otvara se mogućnost novog početka. Makar od nule, bez ikakve sigurnosti osim one osnovne da još uvijek stojiš uspravno.
Što se uopće mijenja očajem? Što dobivaš iscrpljivanjem tijela i duha, tom olujom misli koja sve uvećava i zatamnjuje? Misli nas lako odvedu dalje od same stvarnosti, od jedne rane naprave bezdan, od jednog pada konačan slom. Ali zapamti: nije svaka misao istina. Mnogo toga u nama postaje teško samo zato što nemiru dajemo previše vlasti. Budi hrabar pa priznaj sebi: “Da, u problemima sam do grla. Tu sam gdje jesam i ne bježim od toga. Idem polako kroz ovo.”

Zato je važno stati. Pogledati stanje bez uljepšavanja, ali i bez suvišne dramatike. Nađi snage da se suočiš s onim što jest, da to ne poričeš, ali ni da pred tim ne klekneš. Možeš kroz pakao proći na dva načina: tako da se otimaš kao riba u mreži i još više zaplićeš, ili možeš i razumno reći: “Dobro, popravit ću štetu koju sam sebi nanio, odsad ću drugačije.” Možeš djelovati olujno i slijepo, prepušten svakom strahu, ali možeš i zrelije, držati sebe sabranim usred kaosa. To nije gluma snage, to je njezina izgradnja. Prava vrijednost čovjeka ne vidi se kad je sve u redu, nego kad ga život pritisne, a on ne odustaje od vlastitog dostojanstva.

Pa što ako su ti problemi preplavili život? I to će proći. Neka prođe, ali neka kroz tebe ne prođe kao pustoš. Diži se, ne iz inata, nego iz poštovanja prema sebi. Ako tvoja “karma” gori, ne moraš izgorjeti i ti. Čuvaj živce. Sve je prolazno, a tvoj je zadatak da kroz tu prolaznost ne izgubiš sebe.

Kad noćima ne spavaš i kad te misli gone kao zvijeri, nemoj još jače navaliti na sebe. Stani. Priznaj sebi da je teret prevelik i da se ne rješava sve odjednom. Nekad je dovoljno samo ne hraniti ono što te razara. Ne treba ti herojstvo, treba ti sabranost da izdržiš noć bez dodatnog raspada. A ako vidiš da ne možeš sam, potražiti pomoć nije slabost, nego vrhunac zrelosti. Snaga je u tome da ne surađuješ sa svojim raspadom.

Možeš trenutno proživljavati privremeni psihički pakao, ali nisi dužan dopustiti mu da te potpuno preuzme. Nijedan pakleni period nije jači od tebe. Shvati to i saberi zdrave snage, čovjek si, nisi majmun.