Duhovni pogled na depresiju i anksioznost

Kako se vratiti sebi uz poštovanje medicine, psihološke pomoći i unutarnje prakse…

Nekoliko ljudi oko mene suočava se s anksioznošću i depresijom. To su ozbiljna stanja i ne treba ih olako shvaćati. Medicina, psihoterapija i stručna pomoć imaju svoje mjesto i nikada ih ne treba odbacivati. Ako osoba pati, ako ne može normalno funkcionirati, ako ima teške misli ili osjeća da više ne može sama, tada treba potražiti pomoć liječnika, psihologa, psihijatra ili druge stručne osobe.

Ja volim pogledati još malo dublje da bih razumjela što se u čovjeku događa kada izgubi dodir sa sobom, s mirom, sa smislom i s vlastitom unutarnjom snagom.

Prema vedskom pogledu, čovjek nije samo tijelo. Čovjek ima tijelo, ima um, ima osjetila, ima navike, ima sjećanja, ima želje i strahove, ali njegova najdublja suština nije samo u tome. U svojoj biti čovjek je živo duhovno biće koje privremeno boravi u tijelu i kroz tijelo prolazi iskustvo života.

Tijelo pripada materijalnoj prirodi. Ono se mijenja, stari, umara, obolijeva i jednom prestaje funkcionirati. Um se također mijenja. Jedan dan je miran, drugi dan uznemiren. Jedan dan vjeruje, drugi dan sumnja. Jedan dan vidi izlaz, drugi dan sve izgleda zatvoreno. Ali iza tijela i uma postoji nešto dublje, svjesnost koja može promatrati i tijelo i um. Upravo tu počinje duhovni život.

Da se podsjetimo malo biologije – čovjek i životinja dijele neke osnovne nagone: potrebu za hranom, potrebu za snom i obnavljanjem energije, potrebu za obranom i sigurnošću te spolni nagon i nastavak vrste. Jedna poznata sanskrtska izreka kaže da su hrana, san, strah i spolnost zajednički ljudima i životinjama, a da je ono što čovjeka razlikuje dharma, sposobnost da živi svjesno, smisleno i usmjereno prema višem.

Ako čovjek cijeli život provede samo u brizi za tijelo, sigurnost, ugodu, dokazivanje i preživljavanje, tada se njegov život može svesti na jedan zatvoren krug. Jesti, spavati, braniti se, željeti, dokazivati se, strahovati, ponavljati isto. I sve to može izgledati civilizirano, moderno i uspješno, ali iznutra čovjek ipak može ostati prazan. Duhovnost nam nije potrebna zato da bismo pobjegli od života, nego zato da bismo se probudili usred života. Ona nam pomaže da se sjetimo da nismo samo skup potreba, strahova, navika i reakcija.

Nisam samo tijelo.
Ja imam tijelo.

Nisam samo um.
Ja imam um.

To može biti početak unutarnje promjene. Većina ljudi danas živi pod velikim pritiskom. Tijelo traži svoje. Um neprestano nešto obrađuje. Osjetila vuku pažnju na sve strane. Društvo od čovjeka traži da bude uspješan, lijep, sposoban, brz, snažan, poželjan i stalno dostupan. U jednom trenutku čovjek više ne zna živi li iz sebe ili samo odgovara na zahtjeve svijeta. Tada se može dogoditi unutarnji lom.

Ponekad se anksioznost pojavi kao osjećaj da um više nema gdje stati. Misli jure, tijelo je napeto, srce lupa, dah je plitak, budućnost izgleda prijeteće. Čovjek je stalno u nekom unutarnjem alarmu. Kao da se nešto mora riješiti odmah, a ne zna se točno što. U ayurvedskoj tradiciji takva stanja nemira, straha, nesanice i jurenja misli često se povezuju s poremećajem Vata doše, s energijom zraka i kretanja. Kada je te energije previše, čovjek gubi uzemljenje. Kao da ga vlastite misli nose, a on više ne osjeća čvrsto tlo pod nogama.

Depresija može imati drugačiji ton. Ona ne mora juriti. Ona može otežati. Čovjek se povuče, izgubi motivaciju, izgubi radost, osjeća težinu u tijelu i duši. Ono što ga je prije pokretalo više ga ne pokreće. Svijet postane siv, a obični dani postanu preteški. U ayurvedskom jeziku takva stanja često se povezuju s tamasom, težinom, tromošću i zatamnjenošću svijesti, a ponekad i s neravnotežom Kapha doše, s energijom zemlje i vode. Kao da se životna vatra smanji. Ne samo probavna vatra, nego i ona unutarnja vatra koja čovjeku daje volju, jasnoću, toplinu i osjećaj smisla.

Naravno, ovo nije medicinska dijagnoza. To je simbolički i duhovni jezik kojim se pokušava opisati ono što čovjek iznutra osjeća.

Vedska tradicija govori i o tri kvalitete prirode: sattvi, rajasu i tamasu. Sattva je stanje jasnoće, mira, ljubavi, mudrosti i unutarnje ravnoteže. Rađas je stanje nemira, želje, borbe, ambicije, stalnog kretanja i dokazivanja. Tamas je stanje težine, tame, tromosti, neznanja, zastoja i zatvorenosti. U čovjeku se te tri kvalitete neprestano izmjenjuju. Kada je previše rajasa, um postaje nemiran, napet i raspršen. Kada je previše tamasa, um postaje težak, zatvoren i bezvoljan. Kada raste sattva, čovjek se postupno vraća jasnoći, miru i osjećaju da život ipak ima smisao.

Zato duhovna praksa ne služi tome da čovjek negira svoje stanje. Ona ne služi tome da kaže: “Meni nije ništa, ja sam duša.” To nije duhovnost, to je bijeg. Prava duhovnost počinje iskrenošću.

Ako sam slomljen, priznajem da sam slomljen.
Ako sam u strahu, priznajem da sam u strahu.
Ako sam izgubio snagu, priznajem da sam izgubio snagu.
Ako trebam pomoć, tražim pomoć.

Ali istodobno ne pristajem na misao da sam ja samo ta bol, samo taj strah, samo ta težina. U meni postoji nešto dublje od trenutnog stanja uma. Tu se otvara prostor iscjeljenja. Vedska i ayurvedska tradicija ne promatraju čovjeka samo kao tijelo, nego kao cjelinu tijela, uma, daha, energije i svijesti. Zato kao potporu unutarnjoj ravnoteži naglašavaju disanje, molitvu, mantru, meditaciju, prehranu, ritam dana, boravak u prirodi, služenje, zahvalnost i njegovanje sattve. To ne zamjenjuje medicinsku pomoć. Ali može biti vrijedan dio povratka sebi.

Pranayama, odnosno svjesno disanje, može pomoći čovjeku da se smiri i ponovno osjeti tijelo. Kada se dah produbi, um često postane manje raspršen. Kada se dah uspori, tijelo dobiva poruku da nije u neposrednoj opasnosti.

Mantra i molitva mogu pomoći umu da se ne vrti stalno oko istih misli. Zvuk može sabrati pažnju. Ponavljanje svetog imena, mantre ili molitve može čovjeka podsjetiti da nije sam u svojoj boli.

Sattvik način života znači unositi više jasnoće i mira u svakodnevicu. Topla i jednostavna hrana, manje pretjerane stimulacije, manje sadržaja koji hrane strah i nemir. Više prirode, više tišine, više dobrih ljudi. Više blagosti prema sebi, više ritma i više svjetla.

Ponekad prvi korak nije veliko duhovno prosvjetljenje, nego vrlo jednostavna stvar: ustati, otvoriti prozor, udahnuti, popiti čašu vode, pojesti nešto toplo, prošetati deset minuta, javiti se nekome, otići liječniku ako treba, izgovoriti molitvu, ne ostati potpuno sam u svojoj glavi.

Naš um je dragocjen instrument. Može nam biti dobar sluga, ali ako postane gospodar, može nas odvesti u strah, uspoređivanje, krivnju, brigu i očaj. Zato se um ne liječi samo razmišljanjem. Um se smiruje ritmom, dahom, tijelom, odnosima, smislom, vjerom, istinom i ljubavlju.

Kada čovjek počne shvaćati da nije samo tijelo i nije samo um, nešto se u njemu može pomaknuti. Ne mora se sve promijeniti odmah. Ne nestaje sva bol u jednom danu. Ali pojavljuje se mala pukotina kroz koju može ući svjetlo i pojaviti se dobra pitanja.

Možda nisam samo ovaj strah.
Možda nisam samo ova težina.
Možda nisam samo ove misli.
Možda u meni postoji nešto što još nije umrlo.

I to je važno. Depresija i anksioznost nisu znak slabosti, duhovnog neuspjeha ni manjka vjere. One su ozbiljna stanja u kojima čovjek treba pomoć na više razina: medicinskoj, psihološkoj, životnoj i duhovnoj. Čovjek koji pati ne treba osudu. Ne treba rečenicu: “Samo misli pozitivno.” Ne treba ni grubo duhovno objašnjenje koje će mu reći da je sam kriv jer se previše poistovjetio s tijelom ili egom. Čovjek koji pati treba ruku, razumijevanje, strpljenje, stručnu pomoć i nježan put natrag prema sebi. Duhovna praksa može biti dio tog puta. Ona nas uči da iza nemirnog uma postoji svjedok. Iza straha postoji duša. Iza tame postoji svjetlo koje nije nestalo, nego je samo zaklonjeno.

Nisi pokvaren čovjek.
Nisi slab čovjek.
Nisi samo svoje misli.
Nisi samo svoje tijelo.
Nisi samo bol koju sada nosiš.

Ti si dragocjeno živo biće koje može ponovno pronaći mir, korak po korak, uz pomoć, uz strpljenje, uz znanje, uz praksu i uz milost. A ako se nalaziš u stanju u kojem osjećaš da si opasan sebi, da više ne možeš izdržati ili da bi si mogao nauditi, tada nemoj ostati sam. Odmah potraži stručnu pomoć, nazovi hitnu službu ili se javi najbližoj psihijatrijskoj hitnoj službi. U takvim trenucima duhovna praksa može biti potpora, ali prvi korak je sigurnost i stvarna pomoć. Jer život je dragocjen.

A povratak sebi ponekad počinje upravo onda kada priznamo da više ne možemo sami. To nas ne umanjuje. To nas vraća istini. U nama postoji životna sila, dar koji nismo sami stvorili, ali nam je povjeren. Zbog te životne sile tijelo diše, srce kuca, misao se rađa, a čovjek i nakon tame može ponovno osjetiti tračak svjetla. Nismo rođeni samo da preživljavamo, skupljamo, dokazujemo se i iscrpljujemo u održavanju vanjske slike o sebi. Rođeni smo da kroz ovo ljudsko tijelo iskusimo život, ljubav, učenje, služenje, zahvalnost i one male nijanse radosti koje daju smisao postojanju.

Ne čini nas velikima ono što posjedujemo, ni diplome, ni novac, ni kuće, ni automobili. Velikima nas čini svijest koja u nama svjedoči, voli, traži smisao i može se probuditi. Mi nismo samo tijelo. Mi nismo samo um. Mi smo svjesno živo biće koje boravi u tijelu čovjeka. Sve ostalo su slojevi, omotači, prolazne uloge i mentalni obrasci koji mogu prekriti našu pravu prirodu, ali je ne mogu uništiti.

S ljubavlju moj pogled na temu depresiju i anksioznost, Snježana

Ovaj tekst nije zamjena za liječenje. On je samo pokušaj da se na depresiju i anksioznost pogleda i iz jedne duhovne perspektive.