Bog koji ne stane u katalog – moje iskustvo

Nisam izvan sustava zato što prezirem tradicije, niti zato što mislim da sam iznad drugih, niti zato što želim biti posebna. Možda bih, ljudski gledano, lakše živjela da se mogu smjestiti u gotovu duhovnu kuću i mirno reći: evo, tu sam stigla. Ali moj put nije bio takav. Nisam ni u jednom sustavu zato što duhovnu istinu ne mogu svesti na sustav. Svaki sustav, religijski, filozofski ili duhovni, pokušava beskonačno prevesti u konačne oblike. To je razumljivo. Čovjek traži jezik, red i putokaze. Ali problem nastaje kada se sredstvo proglasi ciljem, kada forma počne glumiti puninu i kada institucija počne govoriti kao da posjeduje Boga.

Previše sam se puta susrela i s dobrotom i s nepročišćenim karakterom unutar istih religijskih okvira da bih vjerovala kako sama pripadnost spašava čovjeka. Ne spašava nas etiketa ni forma. Čovjeka ne spašava sustav, nego živi dodir s Istinom koja ga iznutra mijenja. To ne znači da su vjerski sustavi bezvrijedni. U njima ima mudrosti, molitve, discipline i iskrenih ljudi. Ali problem nastaje kada sustav postane idol, kada od nas traži okvir i pripadnost umjesto preobrazbe. Ali ja sam znala da postoji dublje, pa još dublje i još dublje od onoga što nam se nudi na ustaljenim religijskim platnima.

Meni nije dovoljno ponavljati ispravne riječi ako srce nije zahvaćeno. Osjećala bih se lažno kada bih govorila samo radi govorenja. Nije mi dovoljno držati se vanjskih oblika ako unutra nema života. Nije mi dovoljno biti u pravu ako to ne rađa dobrotom koja izvire iz promijenjenog srca. Ne zanima me duhovnost koja čovjeka čini tvrđim ili zatvorenijim. Ne zanima me religioznost koja je jača u osudi nego u svjetlu. Jer ne mogu živjeti protiv onoga što sam sama spoznala. A spoznala sam nešto što više ne mogu ni sebi zanijekati, a to je da Bog ne stane u naše definicije, Božja ljubav ne pripada katalogu, istina nije vlasništvo samo jedne skupine, a prava duhovna stvarnost ne događa se kada čovjek savlada vjerski obrazac, nego kada dopusti da ga Bog iznutra zahvati. To sam tražila. I to još uvijek tražim.

Nisam tražila sustav koji će me zatvoriti i odvojiti od drugih tragatelja za Bogom, nego duhovnu istinu koja će me preobraziti. Ne tražim pripadnost po svaku cijenu, nego život koji može stajati pred Bogom bez maske i lažne sigurnosti. Ne tražim duhovni identitet koji će me određivati, nego dubinu koja će me učiniti istinitijom, poniznijom i življom. Možda će netko reći da je to opasno ili previše otvoreno i da je jako teško. Možda i jest. Ali još mi je opasnije odreći se vlastite nutrine da bih bila prihvaćena i glumiti mir ondje gdje ga nema. Pristati na pripadnost nekom sustavu i vjerovanju po cijenu unutarnje slobode da bih se nekome svidjela nije moj đir.

Ovo pišem iz iskustva, kao netko tko je pretrpio vjerski mobing, osude zbog različitosti i pritisak da vlastitu nutrinu podredi tuđim konstrukcijama. To nije apstrakcija, nego nešto što se događa stvarnim ljudima, unutar stvarnih zajednica. Upravo me to iskustvo uvjerilo u nešto, moja sloboda da Boga tražim izvan zadanih okvira za neke je prevelika sloboda. Razumijem to. Ali ne mogu živjeti po mjeri tuđeg straha i neznanja kad sam već dovde došla. Ipak, ne želim biti ni protiv koga niti rušiti tuđa uvjerenja. Ne smeta mi što netko pripada nekoj tradiciji ako ga to doista vodi u dobrotu, iskrenost i mir. Samo znam da moj put nije put zatvaranja u gotov paket izvana. Težim onome što se potvrđuje i iznutra i izvana, iskustveno, živo i stvarno. 

Nisam izvan Boga. Naprotiv, upravo zato Ga ne mogu tražiti samo u onome što je već ljudski uređeno. Pripadam onoj tihoj, ali neporecivoj svijesti da je Bog živ i da nijedan sustav ne može iscrpiti Njegovu puninu. Ne mogu Boga svesti na protokol, formu ili mrtvo slovo. Ne mogu Ga zarobiti ni u pojam, ni u predmet, ni u zvuk, ni u osjećaj. Kako je moguće da mi, ljudska stvorenja, pokušamo upakirati Stvoritelja svjetova u neki sustav, a onda počnemo služiti sustavu više nego Bogu? Gdje je tada još ostao Bog?