Reakcija automatik

Ponekad na nekoga reagiramo vrlo brzo i snažno, a da ni sami ne znamo zašto. Dovoljno je nečije lice, pogled, glas ili kratki dojam i odmah se u nama pojavi nelagoda, otpor ili tjeskoba. Takve reakcije ne moraju govoriti o toj osobi. Često govore o nečemu što se u nama aktiviralo.
Čovjek ne reagira samo svjesnim mislima. U nama postoji dublji sloj pamćenja koji nije uvijek povezan s jasnim riječima i sjećanjima. Netko nas nečim podsjeti na osobu, situaciju ili atmosferu iz prošlosti a mi to ne moramo odmah prepoznati. Možda ne znamo ni na koga nas podsjeća, ali tijelo reagira prije nego što razum stigne objasniti.

Zato se kaže da tijelo pamti i ono što um nije posve razriješio. Neka iskustva ne ostaju u nama samo kao sjećanje, nego kao osjećaj, napetost ili unutarnji alarm. Kad se poslije pojavi nešto slično, reakcija se aktivira gotovo trenutačno. To ne znači da je druga osoba loša, niti da s nama nešto nije u redu. Znači samo da je nešto u nama bilo “okinuto”. Upravo zato je važno ne donositi prebrze sudove ni o sebi ni o drugima. Dobro je zastati i priznati: nešto me uznemirilo, ali još ne znam govori li to o toj osobi ili o nečemu što nosim u sebi. Takve reakcije traže mir, a ne paniku. Kad ih promatramo bez osuđivanja, s vremenom počinjemo bolje razumjeti sebe, svoje granice i svoje neobrađene dojmove i to je već početak unutarnje jasnoće iz koje se, tiho i postupno, čisti ono što se u nama nakupilo.