Što je zapravo duhovnost?

Duhovnost kao budnost

Duhovnost nije nužno religija, niti počinje vjerovanjem u određeni sustav. U svojoj osnovi, duhovnost je budnost u kojoj čovjek prestaje živjeti mehanički, po navici i reakciji. Većinom ne živimo svjesno nego reagiramo. Duhovnost počinje tamo gdje između podražaja i reakcije nastaje mali prostor u kojem možemo najprije vidjeti što se u nama zapravo događa. Jedna od temeljnih vještina duhovnog života jest vraćanje pažnje u sadašnji trenutak. Kao što u teretani treniramo mišiće, u duhovnom životu treniramo pažnju.

Suština duhovnosti je razabiranje

Čovjek počinje razlikovati ono što se u njemu pojavljuje od onoga što on u dubini jest. Može se pojaviti neki sadržaj, npr: strah, tuga ili nemir, ili radost, sreća, uzbuđenje, ili nešto drugo, no sve su to sadržaji koji dolaze i prolaze. Ono “Ja” koje jesmo je onaj koji ih može opaziti, svjedok, promatrač, svijest. To ne znači da su osjećaji nevažni ili da ih treba potiskivati. Duhovnost nije bijeg od osjećaja, nego zreliji odnos prema njima.

Um neprekidno radi

Um neprestano prosuđuje, uspoređuje, želi, bježi ili se hvata, analizira. U tome nema ničeg čudnog, takva je priroda uma. Problem nastaje kada mu potpuno povjerujemo i neku nijansu uma doživimo kao istinu. Prava duhovnost nas uči vidjeti jasnije. Mir uma ne dolazi zato što su sve misli nestale. Um će misliti kao što srce kuca. Mir dolazi kad naučimo promatrati aktivnost uma bez poistovjećivanja s tim sadržajima. Tada promjenjivi sadržaj uma postupno gubi vlast nad nama.

Duhovnost je povratak budnosti, povratak stvarnom sebi, povratak onoj našoj suštinskoj stvarnosti iz kojeg život više nije samo niz reakcija, nego prostor svjesnog sudjelovanja.