Neiskrenost uslijed nesigurnosti

Kada neiskrenost nije zloba, nego strah

Nisu sve laži rođene iz zle namjere. Neke nastaju iz straha. Iz dubokog osjećaja da ono što stvarno jesmo možda neće biti dovoljno dobro, dovoljno vrijedno, dovoljno prihvatljivo. Čovjek tada ne skriva istinu zato što nužno želi nekoga povrijediti. Skriva je zato što se boji da će, ako se pokaže onakav kakav jest, biti odbačen, ismijan, osuđen ili napušten. Zato uljepšava stvarnost, prešućuje svoje mišljenje, pristaje na ono što ne želi, govori ono što misli da drugi žele čuti i polako se udaljava od vlastite istine.

Takva neiskrenost često izgleda bezazleno. Izvana može djelovati kao pristojnost, prilagodljivost ili želja za mirom. Osoba se smiješi i kada joj nije do smijeha. Slaže se i kada se u sebi ne slaže. Kaže da je sve u redu, iako nije. Pravi se snažnom kada je zapravo uplašena. Prikazuje svoj život boljim, stabilnijim ili uspješnijim nego što jest, jer se boji da bi istina otkrila njezinu ranjivost. U pozadini takvog ponašanja često nije pokvarenost, nego nesigurnost. Krhki ego pokušava preživjeti, misli da se mora sakriti iza slike, jer ne vjeruje da će biti voljen bez maske.

Ali problem je u tome što maska nikada ne može donijeti stvarnu bliskost. Ako nas netko voli samo zbog slike koju pokazujemo, tada se u nama ipak javlja bolno pitanje: voli li ta osoba mene ili samo moju ulogu? Zato neiskrenost iz nesigurnosti, iako nije uvijek zlonamjerna, ipak stvara udaljenost. Ona narušava povjerenje, zbunjuje odnose. Drugu osobu ostavlja pred nečim što nije potpuno stvarno. A onoga tko se skriva polako zatvara u unutarnji zatvor. Jer kada čovjek dugo skriva istinu o sebi, s vremenom više ne zna skriva li se od drugih ili od samoga sebe.

Postoji velika razlika između osobe koja laže da bi manipulirala i osobe koja laže jer se boji. Prva želi kontrolirati druge a druga se pokušava zaštititi. Ali obje moraju jednom stati pred istinu. Jer bez istine nema ozdravljenja, nema povjerenja i nema stvarne slobode. Iskrenost ne znači da svakome moramo reći sve. Ne znači da svoju dušu moramo otvoriti pred ljudima koji je ne znaju čuvati. Ne znači ni da trebamo biti grubi, hladni ili nemilosrdni pod izgovorom da govorimo istinu.

Prava iskrenost počinje kada…

Počinje onoga trenutka kada čovjek sam sebi prizna što osjeća, čega se boji, što želi, što više ne može i gdje se prestao poštovati.

“Možda se bojim da me neće prihvatiti. Možda govorim da mi je svejedno, a zapravo me boli i strah me. Možda pristajem samo zato da ne bih izgubio nečiju naklonost. Možda se pretvaram da sam jači nego što jesam. Možda se bojim da moja stvarna verzija nije dovoljna i ispravna.”

To priznanje nije slabost. To je ustvari početak povratka sebi. Čovjek koji želi biti iskren mora polako učiti da njegova vrijednost ne ovisi o tuđem odobravanju. Netko se možda neće složiti s nama, netko nas možda neće razumjeti, netko će možda otići kada prestanemo glumiti ono što njemu odgovara. Ali to ne znači da smo izgubili sebe. Naprotiv, možda smo se prvi put počeli vraćati sebi.

Neiskrenost iz nesigurnosti govori: “Ako me vidiš stvarno, možda me nećeš voljeti.” A Istina odgovara: “Ako me možeš voljeti samo dok se skrivam, onda to nije ljubav koja me oslobađa.” Zato je iskrenost duhovni čin. Ona razbija lažnu sliku o sebi, skida slojeve straha. Vraća čovjeka njegovoj unutarnjoj vrijednosti, uči ga da ne mora stalno ugađati, dokazivati se, uljepšavati se i prilagođavati da bi zaslužio pravo na postojanje.

Nismo ovdje da bismo živjeli kao savršena slika za druge ljude. Ovdje smo da bismo rasli u istini. A istina ne mora biti gruba. Može biti suptilna i nježna, i počinje malim korakom. Jednom rečenicom, jednim iskrenim “ne”. Jednim priznanjem: “To me povrijedilo.” Ili samo – “Ne mislim tako.” Jednim prestankom pretvaranja da nam je dobro onda kada nam nije dobro.

Svaki takav trenutak vraća čovjeka sebi. Neiskrenost iz nesigurnosti nije znak da je čovjek zao nego je znak da se boji. Ali strah ne mora zauvijek voditi život. Čovjek može naučiti biti istinit bez nasilja prema sebi i bez nasilja prema drugima. Može naučiti da ne mora biti savršen da bi bio vrijedan i da je bolje biti prihvaćen od manjeg broja ljudi kao stvaran čovjek, nego biti šire voljen zbog slike koja nikada nije bila istinita. Jer samo ono što je istinito može stvarno biti voljeno.