Job – njegova patnja i put pročišćenja slike o Bogu

Priča o Jobu govori da je Bog veći od svake naše ljudske računice a posebno od ove da svijet mora biti jednostavno pravedan: ako si dobar, bit će ti dobro, ako patiš, nešto si skrivio. Bog nije automat: ubaci pobožnost i dobij sreću, ubaci grijeh i dobij kaznu. Bog je veći od takve računice. To ne znači da je Bog nepravedan nego da je stvarnost dublja od našeg pojma pravednosti.

Priča o Jobu pokazuje pet stvari odjednom. Razotkriva da patnja nije uvijek kazna. Razbija lažnu religiju koja misli da se Bog može svesti na sustav nagrade i kazne. Pita može li čovjek ostati vjeran Bogu kad od Boga ne dobiva ono što želi. Pokazuje da istinska vjera nije uvijek mir, nego i hrabrost da pred Bogom izdržiš vlastito pitanje. I na kraju, vodi Joba od znanja o Bogu prema susretu s Bogom.

Meni je najdublje značenje možda baš ovo: Job pati jer se u njegovu životu mora odvojiti Bog od svega što je Job o Bogu mislio. To je strašno ali i jako veliko, duboko. Jer dok god je Bog povezan samo s blagoslovom, zdravljem, obitelji, uspjehom i sigurnošću, čovjek ne zna ljubi li Boga ili samo život koji mu Bog omogućuje.  Pravedni Job ostaje bez svega toga. I u tom ogoljenju otkriva se nešto neočekivano: odnos s Bogom može preživjeti čak i kada propadnu svi razlozi zbog kojih bi čovjek “trebao” vjerovati.

Zato Job nije priča o tome kako Bog muči čovjeka da bi dokazao poantu. To je priča o raspadanju svih plitkih odgovora pred stvarnom patnjom. Iskrena bol je bliža Bogu od religioznih fraza. Job ne pati zato da bi naučio neku malu moralnu lekciju. On pati jer se u njemu ogoljuje odnos čovjeka i Boga do samog temelja.

Njegovi prijatelji predstavljaju religiju uzroka i posljedice. Njima je važnije očuvati sustav objašnjenja nego vidjeti čovjeka koji trpi. Zato su oni premda “religiozni” zapravo okrutni. Job je drukčiji. Ne prihvaća lažnu krivnju samo zato da bi sustav ostao uredan. Ne pravi se pobožan na krivi način nego svađa se, viče, pita, ne razumije ali se ne odvaja od Boga. Obraća mu se čak i onda kad ga ne razumije. To je jako važno. Jobova vjera nije slatka, mirna i pristojna. To je vjera čovjeka koji krvari srcem u patnji, ali i dalje traži Boga a ne samo objašnjenje. Zato je njegova patnja i put pročišćenja slike o Bogu.

Možda je poruka priče o Jobu da čak ni slika Boga u svetom tekstu nije uvijek konačna slika Boga?