Iskrivljena stvarnost – put od uma do srca

Kognitivne distorzije su posvuda: u vijestima, na društvenim mrežama, u uredima, pa čak i u običnim razgovorima u prolazu. Kako se nositi s tim? I zašto je važno znati o tome? Bitno je prepoznati da nije svaka naša ljudska istina ujedno i apsolutna istina, niti je svako uvjerenje objektivno. Pretežno smo subjektivni; percipiramo situacije na temelju našeg unutarnjeg mehanizma koji ovisi o zrelosti, proširenosti svijesti i dubini uvida.

Ljudi se doista razlikuju po dubini uvida. Pritom su nebitni boja kože, izgled ili godine. Ono što je ključno jest naš karakter i osobnost. To je duboka priča koja seže u naše korijene i naslijeđene obrasce, no stavimo pažnju na SADA – kako funkcioniramo danas?

Psihološka (ili točnije kognitivna) distorzija je iracionalan ili netočan obrazac razmišljanja koji iskrivljuje percepciju stvarnosti. Radi se o “pogreškama u mišljenju” koje mozak automatski koristi kako bi interpretirao događaje, često na negativan ili pristran način, što može dovesti do tjeskobe, depresije i problema u odnosima. (Izvor: Dr. sc. Putarek)

Zanimljivo je promatrati naše živote u 21. stoljeću. Unatoč tehnološkom razvoju, nismo se daleko odmaknuli od ponašanja prvih ljudi. Drevni spisi bilježe kako je brat ubio brata zbog ljubomore i kompleksa manje vrijednosti. Danas se modernom tehnologijom vode razorni ratovi zbog kontrole, moći i sebičnosti. U spisima stoji: “Nema nijednog čistoga!”. To se odnosi na unutarnju čistoću karaktera, a ona izvire iz srca.

Srce je duhovno središte gdje prebivaju naši osjećaji i želje. U Evanđelju po Marku (7, 21-23), Isus ističe palo stanje ljudskog srca: „Jer iznutra, iz srca ljudskoga, izlaze zle misli, preljubi, bludništva, ubojstva, krađe, lakomstva, pakosti, prijevara, razvratnost, zlo oko, hula, oholost, svađe, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ Naš najveći problem nije vanjski, već unutarnji – svi imamo “problem srca”.

Bog je stvorio srce kao središnji kompas čovjeka. Isus jasno kaže: „Dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice svoga srca iznosi zlo; jer mu usta govore iz obilja srca“ (Luka 6, 45). Naše riječi i djela nisu slučajni; oni su odraz onoga što smo u sebi njegovali.
„Jer gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 21). Ovaj citat govori sve: ono čemu dajemo pažnju i u što ulažemo volju, to je naše blago. Često zaboravljamo da smo život, snagu i znanje dobili na dar od Boga. Zašto onda prisvajamo zasluge? Kad napustimo tijelo, u svoj duhovni dom nosimo samo svoja djela i plodove duha, ne nosimo ništa materijalno.

Upravo nas posesivnost i neznanje čine grubima i samoživima, iskrivljujući naše poimanje života. Takvim ponašanjem često navodimo druge da se povuku u sebe kako bi izbjegli kaos, dok se drugi upuštaju u beskonačne rasprave i nadmetanja. Svaki oblik ponašanja ima svoj uzrok i posljedicu. Naša su mišljenja uvjetovana. Tek kad očistimo svoju nutrinu, doživljavamo preobrazbu. Iz čistog srca raste oplemenjen karakter, a prava ljepota, koju jedino Bog u potpunosti proniče, uvijek je skrivena duboko unutra. Iskrivljeno mišljenje je toksin koji može zaraziti mase. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe: što vidimo?

Put do slobodnog srca

Kako možemo očistiti svoje srce i oplemeniti karakter? U duhovnosti koristimo razne alate: ispovijed, pokajanje, molitvu, mantre, sustavnu duhovnu praksu ili jednostavno – svjesnost i pojednostavljenje života. Put ovisi o tome čemu smo osobno naklonjeni. Znamo da znanje oslobađa i da duhovna praksa pomaže, ali kao tragatelji koji traže sebe i istinu, ne smijemo zamijeniti alate za cilj. Ono što je najvažnije, bez čega je sve uzalud, jest ljubav. Pritom ne mislim na našu ljudsku, često posesivnu ljubav, nego na onu božansku. Naša ljudska ljubav nema pravu snagu ako nismo “prikopčani na Božju struju”.  Naša ljudska ljubav je prečesto uvjetovana, čemu svjedočimo svaki dan.

I za kraj, zašto je važno “poštelati” sebe? Odgovor leži u iskrenosti prema sebi: jesmo li sretni i zadovoljni? Imamo li slobodno srce, sabran um? Volimo li svoj život i sebe same? Ako ne volimo sebe, ne možemo istinski voljeti ni druge. Ako uvjetujemo odnose, promašili smo bit – uzaludna su sva postignuća ako nismo iskusili zadovoljstvo koje teče iznutra. Postoje i oni koji su samoljubivi i samoživi. Ne bih nikome bila u koži kada se aktivira neumoljiv proces raspada tih iluzija. Tko će im tada biti podrška?

Povratak Izvoru

Prava preobrazba počinje onog trenutka kada odlučimo očistiti svoj unutarnji vid i dopustiti višoj ljubavi da nas vodi. Mi zaboravismo da nismo samo tijelo. Mi smo duhovna duša koja stanuje u ovom tijelu. No, moramo se zapitati: koga danas uistinu zanima viša ljubav, viša načela? Nas više zanima kako što više stjecati jer se osjećamo važniji i bitniji ako smo nešto stekli (ugrabili).

Ljudi pretežno žive u strahu, u grčevitoj borbi za kontrolu, vodeći svoje male živote kao da će vječno boraviti u ovom tijelu, ne mareći za posljedice vlastite sebičnosti. A što je zapravo sebičnost? Sebičnost je krađa od Izvora Života! Što mi to uopće imamo, a da nismo primili na dar? Goli smo se rodili, goli ćemo i umrijeti. Ono što nas istinski krasi i što predstavlja naše pravo blago jest plemenitost IZNUTRA. Unatoč tome, lakše nam je živjeti kao imitacija, pretvarajući se da smo “mali bogovi”. Takav stav neizbježno nosi posljedice. Ako želimo razumjeti stanje svijeta, dovoljno je da se zapitamo: odakle toliko patnje u njemu? Odgovor leži u našem odmaku od te više ljubavi i ustrajanju u vlastitim iluzijama.

Uskrs – Poziv na preobrazbu

Danas dio civilizacije slavi Uskrs, a za tjedan dana slavit će ga i drugi. Koji paradoks! U moru podjela dosjetili smo se podijeliti čak i Isusa. Ipak, neka nas pojam Uskrsa, bez obzira na datume, ponuka na istinsku preobrazbu srca i uma. Bez toga smo, u svojoj srži, ništa – samo biološki prah.
Unatoč našem sljepilu, mi smo Bogu neizmjerno dragocjeni. Da nismo, ne bi poslao Svog Jedinorođenca, Isusa Krista, da kroz Njega otvori vrata Neba nama zaboravnima i sebeljubivima. Uskrsnuće je podsjetnik da izlaz iz naših unutarnjih tama postoji, ako smo spremni dopustiti toj Višoj Ljubavi da nas prožme. Bog čezne za nama – mi smo Njegove žive iskre. U srcu svakog čovjeka prebiva Bog. Sretnimo Ga, očistimo prostor srca za Ljubav iz koje smo nastali.