Put od samonasilja do unutarnjeg mira

Psihičko samonasilje nije nešto što se vidi izvana. To je unutarnji svakodnevni pritisak koji vršimo na sebe kada stvarnost ne odgovara našim očekivanjima. Kada vlastitu vrijednost vežemo  uz rezultate: posao, novac, status ili tuđe priznanje, ili postignuće koje se razlikuje od drugih, mislimo da su drugi uspješniji jer su se bolje snašli od nas a mi imamo osjećaj da više znamo, možemo i vrijedimo, ili mišljenje da smo bolji i sposobniji od drugih a prolazimo lošije od njih – tada smo u suptinom začaranom krugu patnje i neuspješnosti. To je pogrešan stav o sebi i životu, i moguće je da netko godinama prolazi kroz životne krize samo zato jer je u pozadini ego niže kvalitete koju nazivamo oholost a koja se toliko duboko zna prikriti da ni osoba ne vidi to. Često se suptilna oholost nesvjesno izražava kroz očaj, tugu, može dovesti do depresije, pa čak i do fizičkih poremećaja.

U dubini postavki Života, mudrost radi drugačije. Svaki onaj koji ima kruti stav, kruto mišljenje mora kad-tad proći transformaciju jer ŽIVOT ne podržava odvojenost, samocentriranost ega. Samo, ljudi to često ne vide, ne razlikuju, i ponekad ne shvaćaju da im je u pozadini suptilna zavist koja je prekrivena površnim uvjerenjima i mišljenjima sužene percepcije.

Kada disciplina postane unutrašnji teror? Često brkamo samonasilje s disciplinom ili nekom ambicijom pa čak brkamo i sa visokim vrednovanjem osobne kvalitete sebe kao pojedinca. No, postoji razlika: disciplina gradi, ona je podrška našem rastu, a samonasilje lomi, ono je unutarnji sud koji ne oprašta neuspjehe je smatramo da manje vrijedimo ako nešto nismo postigli po našim zamislima o tome što je život i kako treba naš život izgledati. Takva previranja svaki živi čovjek mora proći, bez iznimke, netko to prođe ranije a netko kasnije.

Kada “ono što imam” postane “ono što jesam”, svaki gubitak vanjskih simbola uspjeha doživljavamo kao gubitak identiteta. Tada ne živimo, nego se pokušavamo „popraviti“, prisiljavajući se da budemo netko tko još nismo. Rezultat je anksioznost, umor i osjećaj da kasnimo u vlastitom životu. Koliki očajavaju jer nisu kao drugi ljudi stekli kuću, stan, obitelj, djecu, posao iz snova, ušteđevinu itd. To ih dovede u poziciju manje vrijednih u svojim očima i tako krene drama u umu. A od te drame najprije strada psiha a ako taj scenario u umu potraje, čovjek oboli od tlaka, aritmije, metaboličkog poremećaja jer tijelo tada služi kao ispušni ventil za psihička stanja.

Što je potrebno napraviti? Zaokret u percepciji: od slika prema biti!

Većina nas živi u svijetu „slika o sebi“ a sastoji se od mentalnih programa i  očekivanja. Te slike u našem umu su poput fatamorgane, one nas tjeraju da brinemo, težimo, maštamo, jurimo, ali nam ne pružaju oslonac, ma koliko mi mislili da smo sigurni ako se držimo za neku svoju sliku, tu temelja nema. Prava promjena ne dolazi iz forsiranja, već iz pitanja: „Služi li mi ovo uvjerenje ili me baca u nemir, bol i patnju?“ Unutarnje previranje koje možda osjećamo nije znak slabosti, već znak da je došlo vrijeme za zaokret. To je poziv da zaustavimo mehanizam na koji smo navikli. Dopustimo sebi postojanje i onda kada nemamo sve odgovore i ne vidimo ispred sebe neki put, način i rješenje, jer takva faza života je prolazna ali jako bitna životna lekcija koju svaki čovjek mora proći. Tako funkcionira život. Odbaciti stare paradigme i usvojiti novu: vrijednost se ne zarađuje, ona je temelj iz kojeg djelujemo. Djelovanje treba ići iz mira, a ne iz straha i pritiska neke naše slike o životu. Kada utihne unutarnja buka, javlja se jasna mudrost koju svatko od nas nosi samo je ne vidimo jer je ta urođena mudrost zasjenjena našim stečenim slikama, uvjerenjima o sebi i životu kakav bi trebao biti po našem.

Svi mi imamo pravo na nov životni početak iz novog temelja. Izlaz nije u odustajanju od ambicija, već u promjeni odnosa prema sebi. Mi smo prvenstveno živo biće koje ima ljudsko iskustvo. Kada prestanemo uvjetovati svoje pravo na postojanje, otvara se prostor za naše stvarne talente i umijeća. Gdje biramo usmjeriti svoju energiju? U potjeru za slikama o sebi ili u miran temelj onoga što uistinu jesmo? Život nam ne treba ličiti na bojno polje, na dramu, na iscrpljivanje za nekakvim postignućem kako bismo osjećali sigurnost ako imamo to ili ono… Najteže je ukloniti misao o sebi: ako budem to i to, ja ću biti sretan! E to je najveća zamka!

Ako se netko našao “uvrijeđen” ovim tekstom, nije mi žao, čak dapače, znači da je Istina dotakla neku staru paradigmu koja se treba mijenjati.

Ukoliko se netko želi dublje pozabaviti svojim procesom i razjasniti sebi suptilni mehanizam samonametnutog psihičkog samonasilja, može se javiti za individualnu radionicu putem kontakt forme: KONTAKT