Kako umanjiti strah i upravljati strahom – moj način

Strah je dio ljudskog života. Ne treba ga se sramiti, ne treba ga mrziti, ali mu ne treba ni predati vlast nad sobom. Moj način suočavanja sa strahom je jednostavan. Kada osjetim da me želi preplaviti, kažem mu: Pa što onda? Kažem to nekoliko puta, naglas i odlučno.

PA ŠTO ONDA!

Ne govorim to zato da bih negirala stvarnost. Ne govorim to zato što mislim da se ništa teško ne može dogoditi. Govorim to zato da bih se podsjetila da strah nije veći od mene. Strah nije neki zemaljski bog kojem se moram pokoriti. On može doći, može me prodrmati, može mi pokazati gdje sam nesigurna, iscrpljena ili ranjiva. Ali ne mora upravljati mojim životom.

Mi ne možemo vladati svijetom. Ne možemo vladati drugim ljudima, ne možemo uvijek vladati ni okolnostima, a često ne možemo u potpunosti vladati ni prvim reakcijama vlastitog tijela. Ali možemo učiti vladati svojim navikama, svojim izborima i svojim odgovorom na ono što se događa. To se trenira. Možemo postajati stabilniji, svjesniji i otporniji. Možemo biti veći od svojih trenutnih strahova, ne tako da ih potisnemo, nego tako da ih vidimo i ne poistovjetimo se s njima.

Dinamika života je nezaustavljiva. Život se stalno kreće, mijenja, ruši i ponovno gradi. Mi ne možemo zaustaviti sve što dolazi, ali možemo živjeti budnije. Možemo biti svjesniji, promišljeniji i ne uvoditi sebe u ono za što duboko znamo da nam nije dobro. A onda se treba zapitati: Tko se to u meni boji? Ponekad se boji ego. Onaj dio nas koji želi sigurnost, kontrolu, priznanje i jamstvo da se ništa neće promijeniti. Ego pita: što će biti? Ego misli: u opasnosti sam. Ego se boji gubitka slike o sebi, gubitka oslonca, gubitka nadzora. Ali nije uvijek samo ego taj koji se boji. Ponekad se boji tijelo. Ponekad živčani sustav reagira jer je preopterećen. Ponekad se u nama javi staro ranjeno iskustvo, sjećanje, umor ili stvarna zabrinutost. Zato strah ne treba odmah osuđivati. Treba ga čuti, ali mu ne treba predati prijestolje.

Čovjek nije samo ego, čovjek nije samo tijelo. Čovjek ima i duh, Bog nam je dao duh, a kakav ćemo duh izgrađivati, ovisi i o nama. Hoćemo li pristati na to da nas strah tlači, blokira, vodi i uvjetuje nam život? Ili ćemo se iznutra uspraviti i reći: Pa što onda? I da se nešto sruši, što onda? Ne zato što je svejedno. Nije svejedno. Neke stvari bole, neki gubici tresu čovjeka do temelja. Neke situacije traže vrijeme, pomoć, suze, molitvu i oporavak. Ali ni tada čovjek nije nestao. Mi i dalje postojimo. Nismo prestali biti samo zato što se nešto promijenilo. Nismo manje vrijedni zato što život nije išao po planu. Nismo izgubljeni samo zato što se u nama pojavio strah. Važno je znati i ovo: nismo uvijek odgovorni za ono što nam se dogodi, ali jesmo pozvani preuzeti odgovornost za način na koji ćemo se, korak po korak, prema tome postaviti.

Strah nam ne treba kao gospodar. On može biti signal, upozorenje, poziv na oprez ili budnost. Ali ne smije postati sila koja odlučuje umjesto nas. Strah ponekad dolazi kao posljedica naših odluka, ali često dolazi i iz rana, iscrpljenosti, nesigurnosti, neizvjesnosti ili okolnosti koje ne možemo kontrolirati. Zato ga ne treba osuđivati. Treba ga razumjeti. Ali ga ne treba ni hraniti. Ako ne želimo živjeti u stalnom strahu, trebamo živjeti mudrije. Život ima svoja pravila od kojih nismo jači. Postoje granice, zakonitosti i ritmovi koje ne možemo zaobići. Kao što tijelo ima svoje prirodne potrebe, tako i duša ima svoje zakone. Ako ih dugo zanemarujemo, nemir će se prije ili kasnije pojaviti.

Što je strah?

Strah je intenzivan i neugodan osjećaj koji doživljavamo kada prepoznamo ili očekujemo stvarnu ili zamišljenu opasnost. On je jedna od osnovnih ljudskih emocija i ima važnu ulogu u preživljavanju jer nas priprema na reakciju, najčešće na borbu, bijeg ili povlačenje. Zato strah sam po sebi nije neprijatelj, on je prirodna reakcija. Problem nastaje kada strah preuzme upravljanje našom pažnjom, odlukama i životom.

Prepoznati i prihvatiti strah

Prvi korak nije borba protiv straha, nego njegovo prepoznavanje. Treba opaziti da je strah tu. Ne bježati odmah od njega, ne potiskivati ga, ne praviti se da ga nema. Samo primijetiti: strah je tu ali ja nisam strah. Mogu ga promatrati bez poistovjećivanja s njim. Mogu vidjeti kako se javlja, gdje ga osjećam u tijelu, kakve misli donosi i što od mene traži. Već samo promatranje donosi razmak, a u tom razmaku počinje sloboda.

Smiriti tijelo disanjem

Kada se strah pojavi, tijelo često reagira prije razuma. Disanje se skrati, mišići se stegnu, srce ubrza, misli se počnu vrtjeti. Zato je važno najprije pomoći tijelu. Svjesno i mirno disanje može smanjiti intenzitet straha i pomoći tijelu da se vrati u sadašnji trenutak. Nije čarobno rješenje i ne uklanja uvijek strah odmah, ali često pomaže da se unutarnji pritisak smanji. Možeš nekoliko minuta disati polako: udahnuti, zastati, izdahnuti. Bez žurbe i  bez borbe.

Ako je potrebno, može pomoći i hladna voda. Umivanje hladnom vodom, stavljanje ruku pod hladnu vodu ili pranje ruku od laktova do šaka može pomoći tijelu da se prizemlji. Tijelo tada prima poruku: sada sam ovdje, živ sam, mogu se smiriti.

Pogledati strah u oči

Moj način je da pogledam strah u oči i kažem mu: PA ŠTO ONDA? Ponovim to nekoliko puta, odlučno. Pa što onda ako se nešto promijeni? Pa što onda ako ne bude onako kako sam zamišljala? Pa što onda ako moram početi ispočetka? To ne znači da mi nije stalo. To ne znači da ne osjećam. To znači da ne dopuštam strahu da upravlja mojom pažnjom i mojim životom. Ne dajem mu prijestolje u sebi. Ne hranim ga stalnim zamišljanjem najgorih scenarija. Strah tada počinje gubiti dio svoje snage, jer se više ne ponašam kao da je veći od mene.

Promijeniti fokus

Strah nas često odvlači u budućnost. U ono što bi moglo biti, u ishode koje ne možemo kontrolirati. Zato treba vratiti pažnju na ono što možemo učiniti sada. Koji je jedan mali korak koji mogu napraviti? Što mogu urediti? Što mogu pojednostaviti? Što mogu pustiti? Malim koracima vraćamo stabilnost. Čovjek ima sposobnost početi iznova, ne samo jednom u životu, nego mnogo puta. Ponekad i nekoliko puta u istom danu. Dati sebi pravo na novi početak nije slabost. To je znak života.

Ne živjeti iz starog straha

Rast se ne događa uvijek u sigurnom i poznatom. Ponekad se događa upravo ondje gdje nam je neugodno, gdje se bojimo i gdje bismo najradije pobjegli. Ne mora to biti veliki skok. Dovoljna su mala suočavanja. Mali koraci, male odluke u kojima više ne biramo iz panike, nego iz svijesti. Što je bilo, bilo je. Ne treba biti vječno vezan za staro. Ne treba stalno živjeti iz prošlih lomova, starih razočaranja i naučenih strahova. Treba početi živjeti sebe onako kako bismo živjeli da problem nije jedina istina o nama. Ne zato što problema nema, nego zato što čovjek nije samo ono što ga plaši.

Graditi zdrave navike

Za stabilnije emocionalno stanje važne su i zdrave navike: dovoljno sna, redovita umjerena fizička aktivnost, mirniji ritam, manje otrovnih sadržaja, manje stalnog unutarnjeg grča. Tijelo i duh nisu odvojeni. Kada iscrpljujemo tijelo, slabimo i svoju sposobnost da se nosimo sa životom. Kada zanemarujemo osnovni ritam života, strah lakše pronađe ulaz. Zato je važno vratiti se jednostavnijem i prirodnijem ritmu, odmoriti se, kretati se, smanjiti buku misli, ne hraniti se samo brigama, lošim vijestima i tuđim nemirima, pa čak ni svojim promašajima. Suočiti se s razumijevanjem i otpustiti.  Treba raditi ono što možemo, bez stalnog stezanja, bez prisile i bez nepotrebnog rata sa sobom i drugima.

Kada strah navali, možeš mu slobodno reći: PA ŠTO ONDA? Reci to naglas, ako treba. Reci odlučno, ne zato da pobjegneš od stvarnosti, nego da se sjetiš da strah nije veći od tebe. Ti nisi strah. Ti si osoba koja može zastati, udahnuti, pogledati što se događa i napraviti sljedeći mali korak. Strah može doći. ali ne mora voditi tvoj život.

Pa što onda. Idemo dalje.