Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze – Carl Sagan

Živimo u vremenu u kojem moć razlučivanja slabi. Sve češće reagiramo nagonski, a sve rjeđe promišljeno. Kada razum izostane, prostor preuzimaju impulsi, a komunikacija se pretvara u sukob umjesto u razmjenu informacija. U takvom se vakuumu često rađa privid moći. No, moć koja ne počiva na znanju, empatiji i istini po svojoj je naravi krhka, ona ne može potrajati jer nema čvrsto uporište.

Tu dolazimo do važnog obrasca: ono što nije shvaćeno, često postaje meta napada i izaziva nelagodu. Inteligencija, jasnoća i unutarnji mir djeluju provocirajuće na one koji s tim kvalitetama nemaju kontakt. Oni ne napadaju jer su ugroženi, već zato što te vrline razotkrivaju njihovu vlastitu odsutnost. Zato inteligencija i dobrota nikada ne napadaju prve. Čovjek koji razumije i osjeća nema potrebu za nasiljem; on je tu razinu postojanja jednostavno prerastao. Nažalost, takva se mirnoća često pogrešno tumači kao slabost. Tu nastaje nesrazmjer: nejasnoća pokušava nadvladati jasnoću, ne zato što joj ona prijeti, već zato što je osvjetljava.

Ljudi koji biraju nenasilje nisu naivni. Oni su formirani u sustavu u kojem se problemi rješavaju argumentima i razgovorom. No, postoji bitna razlika između nenasilja i bespomoćnosti. Granice se mogu postaviti bez agresije, a mir se može braniti dostojanstveno i nepokolebljivo. Zašto je uopće važno biti vjerodostojan? Zato što istina ima strukturu, težinu i korijenje. Laž i neznanje nemaju vlastite temelje, baš kao što ni tama nema vlastitu supstancu. Kada u prostoriji upalite svjetlo, tama ne “odlazi”, ona jednostavno prestaje postojati jer je bila tek nedostatak svjetla. Identično je sa znanjem i neznanjem.

Čovjek nije samo tijelo. U nama pulsira inteligentna životna sila s kapacitetom za istinu i rast. Upravo zato vrijedi ulagati u jasnoću, ne samo zbog drugih, već zbog sebe. Životna sila u nama nije magla; ona je stvarna i zaslužuje istinu. Ego koji to ignorira i uzdiže se iznad stvarnosti, prije ili kasnije suočit će se sa zakonom poravnanja. To ne dolazi kao kazna, već kao prirodna nužnost: sve što iziđe iz mjere, u mjeru se mora vratiti.

Baš kao što povijest pamti velike “luđake” koji su prijetili civilizacijama, tako i danas susrećemo njihove male verzije, ljude koji u svojim mikrosvjetovima glume Aleksandra Velikog i danas bi u svojoj ludosti uništili čitavu jednu civilizaciju.

Svakodnevno se susrećem s načinom razmišljanja koji ne traži razumijevanje, već ga aktivno izbjegava. Postoji gotovo savršen mehanizam neshvaćanja koji ne proizlazi iz manjka inteligencije, već iz nedostatka volje za jasnoćom. U ovaj proces ulažem energiju, vrijeme i ljubav, iza mojih riječi stojim ja, živo biće koje je djelić Svevišnjeg. Ne dopuštam da se mrlja iluzije ispriječi između mene i moga Stvoritelja.

Na kraju, ostaje pitanje: kako je moguće da osam milijardi ljudi šuti i tolerira neprirodnosti koje nameće nekolicina? Toleriranjem neravnoteže utječemo na sve oko sebe. Vrijeme je da shvatimo da istina i jasnoća nisu luksuz, već obaveza svakog pojedinca koji drži do ljudskosti. Povod ovom tekstu je nedavna izjava jednog tkzv. lidera slobodnog svijeta koji bi se igrao moći i kontrole i prijeti uništenjem čitave jedne civilizacije.  Je li to ogromna zavist u pitanju? Vrijeme će pokazati. Na takve stvari ne treba šutjeti.