Zaboravljena blagost

Jučer sam cijeli dan mirovala. I naravno, mogla sam razmišljati do mile volje.
Što mi je godilo? Mir i BLAGOST. U nekim trenucima baš mi godi ta mirnoća.

Pa razmišljam: mi ljudi često nismo blagi prema sebi i drugima.
Zaboravili smo BLAGOST.

Možda ponekad budemo ukočeni, grčeviti…?
A zašto?
Zato jer su nam oni oko nas nametnuli šprancu po kojoj se “treba” živjeti. Imamo hrpu nametnutih ideja, standarda i očekivanja pa ispadne da ne živimo sebe, nego regule ovog svijeta i društva. I najčešće toga nismo ni svjesni.

A gdje smo mi – oni pravi, nenaštimani, oni koji nose unutarnje dijete u sebi?

Brzo se uplašimo, brzo se branimo, brzo osuđujemo – najprije sebe, pa onda druge ljude, situacije i okolnosti.

Kad po nečijim mjerilima nešto “pogriješimo”, odmah se stisnemo u nekom podsvjesnom strahu da nismo Životu dovoljni. Strah nas je ljudi jer seciraju naše življenje, izgled, djelovanje, pa čak i ovo: mislimo da nas Bog mrko promatra, da nas život ne voli, da nas blokira…

Kad nešto nije savršeno po našim očekivanjima, odmah pomislimo da vrijedimo manje. Čitav mehanizam samosabotaže se pokrene. I onda grizemo nokte, i one na rukama i one psihičke – a stomak postane kao stisnuta šaka.

A što nas uče sveta pisma nadahnuta od Boga? Mudrost nas uči divnim istinama, ali i tu smo napravili kaos: KRIVO PREVODIMO, pa se razbolimo.

Piše:
“Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.”
(Mt 5,48)

A što to zapravo znači?
To znači: Budite cjeloviti kao što je Otac cjelovit. Budite zreli u ljubavi kao što je Otac zreo u ljubavi.

A mi krivo mislimo da to znači: budi bezgrešan, bez mane, bez pogreške.
To krivo shvaćanje dolazi iz nepoznavanja originala. U grčkom stoji riječ teleios, koja ne znači “bez greške”, nego: cjelovit, zreo, dovršen, pun.

Isus ne govori: Učini svoj život savršen poput zidarske linije. Nego govori: Neka tvoja ljubav bude široka kao Božja. Nemoj ljubiti samo one koji vole tebe… To je poziv na VELIKODUŠNOST i dobronamjernost. Nije poziv na perfekcionizam, neurotičnu svetost, moralnu bezgrešnost. Nije savršenstvo po našim standardima. To je poziv na velikodušno suosjećanje.

Ah, Isuse… zakomplicirao si stvari svojom jednostavnošću. Mi volimo kritizirati. Mi volimo govoriti što Bog misli. Mi “znamo” kakav je Bog i što hoće od nas. Komedija!

Suosjećanje znači RAZUMIJEVANJE. Isus ne traži da budemo savršeni u izvedbi življenja, nego široki u srcu.

Suosjećajnost nije emotivna sladunjavost, nego duboka sposobnost da vidimo drugog onakvim kakav jest sa svim lomovima, strahovima i tamom  i da ne reagiramo mržnjom i obezvređivanjem, nego smirenošću i dobrotom.

Bog je blag, spor na srdžbu i bogat dobrotom. On ne traži savršene, nego iskrene. Ne traži da sve držimo pod kontrolom, nego da mu damo svoje umorno srce jer nas samo On može iznutra odmoriti. Njegova blagost nije nagrada za uspjeh, nego lijek. Lijek za naš strah, naše neznanje i naše neiskustvo. Mi sami sebe razboljevamo krivim shvaćanjem života i naše uloge.

Perfekcionizam i duboki osjećaj nedostatnosti polako gube snagu tek kad shvatimo ovo jednostavno: Bog nas ne ljubi zato što smo bez greške, nego zato što smo Njegovi. Čisto jasno! Mi mislimo da smo svoji ili nečiji, a zapravo smo svi Božji. I kad nam to sjedne, postajemo blagiji prema sebi i prema svijetu oko sebe. Jer jedino tako se nešto može mijenjati: kad izađemo iz svoje buke i umirimo talasasto more, naš um…

Zaboravili smo biti blagi i dobri prema samima sebi.