Trezvenost i činjenice

Svi smo svjedoci novih značajki vremena u kojem ljudi traže nešto novo. Ne zadovoljavaju se više onim stilom življenja i razmišljanja kakav je bio prije 10, 15, 20, 40, 50, 150 ili 600 godina. Zapravo, više nas ne zadovoljava ni ono od jučer, ni ono od prošle godine. Primjećujemo da se vrijeme ubrzalo, dan proleti za čas. Ljeto kao da je bilo prekjučer, kao da preskačemo vremenske točke.

O čemu se tu radi? Radi se o trezvenosti koja nam se tiho ušuljala u svakodnevni život. Nije to ona moralna trezvenost za koju smo mislili da je moramo steći kako bismo postali bolji, nego unutarnja jasnoća i stvarni doživljaj sebe. Kao da je vrijeme počelo skidati sve slojeve koji su nas uspavljivali: lažne sigurnosti, stare ideje, stare navike, lažne skromnosti, nekakve ideale, pa čak i stare identitete. Sve se ubrzano kruni, sloj po sloj.

Trezvenost nas tjera da pogledamo stvarnost bez filtera, da priznamo sebi što jest, a još više – što nije. I u tom priznanju prestaje potreba za samoponištavanjem. Zato se čini kao da je sve brže. Nije se vrijeme ubrzalo na satovima, nego mi više ne možemo podnijeti odugovlačenje, razvlačenje pažnje i gubitak vremena na ono što nije stvarno niti bitno. Jasnoća se ubrzala. Ne zadovoljavaju nas više površnosti koje stoje pred nama kao stajaća voda – bez dinamike, bez života. Jednostavno ne dopuštamo da nam nešto isprazno i šuplje krade pažnju. Činjenice se počinju same pokazivati, a ono što nije vjerodostojno raspada se pod vlastitom težinom.

Primjer je jednostavan: kada nas netko “davi” svojom besmislenom pričom, a mi iznutra kipimo i osjećamo kako nam netko masira živce. To nije zato što smo bez poštovanja ili egocentrični, nego zato što u susretu s površnim naše unutarnje biće negoduje. Ono zna da to nema veze s istinom.

Ljudi sve dublje uviđaju da sve što je prošlo, polovično, neiskreno ili preživljeno više ne drži vodu. Traže nove odgovore, nove puteve, novu istinu, ne neku spektakularnu, nego stvarnu. Istinu od koje se ne bježi i pred kojom se ne laže, jer smo postali umorni od ustajalih obrazaca ponašanja. Zna se da voda stajačica nema ugodan miris. Tako je i s obrascima koji ne izviru iz dinamike duha – duh pokreće stvari, a stare navike ga zagušuju. Intelekt se želi izbistriti, jer vidimo da stara uvjerenja više ne služe.

Možemo to zamisliti i ovako: čovjek koji živi s pričvršćenim vrećama u kojima je sadržaj od prije 25 godina, vuče taj teret svakoga dana. Takav čovjek je stalno umoran, bez vedrine, jer mu je duh zagušen, a intelekt zamućen. Treba odbaciti stare terete.

Trezvenost znači prestati živjeti na starim obećanjima, starim strahovima i starim uvjerenjima.
Znači otvoriti oči i priznati sebi gdje jesmo i što želimo, bez bijega u prošlost i bez fantazija o budućnosti.
To nije hladnoća nego svježina, to je kao da u sobu s ustajalim zrakom odjednom otvoriš prozor i napokon udahneš.

Možda se zato čini da vrijeme leti. Ne leti vrijeme, nego mi odbacujemo ono što ga krade – svoje psihičke vreće, stare navike i obrasce. Kad vidimo jasno, živimo jednostavno. A kad živimo jednostavno, stvari se poslože same, jer živimo autentično, bez prilagođavanja i bez lutanja za nečim izvan sebe. Što smo dublje jasnovidniji, to više imamo sebe. Ne tražimo prepoznavanje u onome oko nas, nego živimo iznutra, iskreno pred sobom. Kao da smo napokon ogulili sve ljuske luka i ostali u svojoj suštinskoj srži. I sve što sada trebamo proniknuti konačno – a što je to naša suštinska srž? O tome drugom prilikom…