Tračevi, ogovaranje, plitka rasuđivanja i osuđivanja drugačijih

Trač i ogovaranje nastaju kad čovjek ne zna što bi sa sobom pa se počne baviti drugima. To je jeftina hrana za ego. Na trenutak stvori osjećaj važnosti, ali dugoročno slabi i onoga tko ogovara i onoga o kome se priča. Kad to pogledamo zdravom logikom, sve je vrlo jednostavno. U nedostatku svog života počne se baviti tuđim.

Čovjek ogovara onda kad mu je teško podnijeti sebe, samo – je li takav čovjek svjestan da je sam sebi težak? Kad se usporedi s nekim tko je mirniji, dublji, slobodniji ili samo drukčiji, u njemu se pojavi nelagoda i osuda. Ta nelagoda može kod iskrenih ljudi postati duboko pitanje: što bi trebao promijeniti u sebi, ali to traži hrabrost i osvještenost da postoji potreba za introspekcijom. Lakši put je okriviti drugoga zbog nečega a pogotovo zbog ideologije. Um kaže: on je čudan, on ima neka čudna mišljenja, on je opasan, u njemu nešto ne valja, on je ovakav-onakav, ja bih to ovako uradio a vidi njega itd… Tako na trenutak osjeti olakšanje jer vidi problem u drugome a ne u sebi. Projekcije su baš čudna stvar jer ljudi stvaraju projekcije od informacija iz memorije na koje je um navikao te kritiziraju različito od njih.

Zato je ogovaranje zapravo obrambeni mehanizam. Nije samo zloba, u dubini to je strah. Strah da se ne ispadne manji, gluplji, nedovoljni. Ponekad je to ljubomora ili  zavist, u pozadini. Um se pokušava “spasiti” tako da sruši sliku drugoga – “Ako ne mogu dosegnuti tvoju širinu, najlakše mi je smanjiti tebe. Ako ne razumijem tvoje iskustvo, reći ću da je pogrešno.” To nije dubinska svjesna procjena, nego je nesvjesni pokušaj da se zakrpa vlastita praznina ili pokušaj da se istakne vlastita vrijednost jer je nedostaje ili nema priznanje sa strane.

Plitka rasuđivanja dolaze iz navike brzog zaključivanja. Um ne voli nepoznato pa radije izmisli priču nego da prizna da ne zna. Netko vidi jedan kadar tuđeg života i misli da zna cijelu osobu. To je kao da vidiš jednu ciglu i tvrdiš da znaš kuću. Umu je lakše imati pogrešnu sliku nego gledati dublje od površine i simptoma.

Najviše se ogovara one koji vide dublje i koji su slobodnijeg duha. Tko ima prošireno iskustvo, tko čita ispod površine, tko se ne boji postavljati pitanja, takav postaje ogledalo ljudima koji ne žele vidjeti vlastitu nutrinu. Dubina izaziva otpor kod onih koji žive na površini. Zato oni koji su najviše radili na sebi često postanu tema onih koji najmanje rade na sebi.

Važno je znati da ogovaranje nikada ne govori istinu o onome o kome se priča. Govori istinu o onome tko priča. Govori kakav je njegov unutarnji svijet, koje su mu rane, koje su mu nesigurnosti. Psiha ima običaj da drugome pripisuje ono što ne želi vidjeti u sebi. Onaj koji stalno proziva tuđu oholost najčešće ne vidi vlastitu. Onaj koji stalno napada tuđu “glumu”, obično skriva svoje maske. Onaj koji nema pojma o nečemu, rasuđuje i kritizira što mu je nejasno i uzme kategoričan stav na temelju ono malo iskustva kojeg ima u memoriji.

Što je onda zreo odgovor čovjeka koji je meta trača? Ne opravdavati se stalno, samo kad zagusti i prekipi kad se pretjera, jer mi ljudi nismo beskrajno strpljivi za nečije površnosti kojima netko zadire u tuđu privatnost i samo na djeliću slike stvara površan zaključak. Tko se stalno brani, prihvatio je tuđu optužnicu kao istinu. Postoji nepisano pravilo: ne uzvraćati istom mjerom jer to te spušta na isti nivo. Zdrav odgovor je razlikovanje, vidjeti što je tuđe, a što je tvoje. Tuđe projekcije ostaviti u tuđoj glavi. Svoje slabosti prepoznati mirno i odgovorno. To je unutarnja snaga.

Zrela osoba ne očekuje da je svi razumiju. Zna da je to nemoguće. Netko jednostavno nema alate da vidi dublje. To nije zločestoća, to je razina svijesti. Ne možeš očekivati od nečijeg uma ono što taj um još nije sposoban shvatiti. Ne možeš objasniti boje nekome tko zatvara oči. Ne možeš pričati o pletenju s nekim tko ne plete.

Zato zrela osoba bira tišinu i granice. Ne hrani tračeve reakcijama. Ne objašnjava se onima koji ne žele razumjeti. Govori samo onima koji pitaju iz srca, a ne iz radoznalosti.

Duhovno gledano, trač je suprotnost milosti. Milost traži razumijevanje. Trač traži krivnju. Milost vidi ranu a trač vidi priliku. Čovjek koji stoji bliže Bogu ne može dugo uživati u ogovaranju, njegovo srce to preraste. Tuđa sramota više nije zabava, nego tuga. Tuđa zabluda više nije povod za ruganje, nego poticaj na suosjećanje.

I zato je najveći izazov za one koji imaju prošireno iskustvo ostati čisti u srcu. Ne ogorčiti se! Ajme, to je najteže. Ne spustiti se, ne stvarati prezir prema onima koji ogovaraju. Zrelost je imati granicu, a ostati blag, biti miran, a ne biti naivan. Vidjeti istinu, a ne izgubiti ljubav. To su jake životne lekcije za svakoga!

Na kraju, logična istina je jednostavna, tamo gdje se puno ogovara, malo se živi, tamo gdje se mnogo sudi, malo se razumije. Tamo gdje se ljudi bave tuđim putem, rijetko tko hoda svojim koji ga ispunjava i zadovoljava. Kad čovjek počne živjeti svoj život duboko i iskreno, trač postaje suvišna radnja, nepotrebna. Jednom prilikom sam rekla jednoj tračavoj osobi koja je prešla sve granice: nemoj ni misliti više na mene od sada, molim te! Potez s moje strane koji došao u pravi trenutak – dosta je više glumatanja, “ajde ti odmori mozak i jezik od mene, lijepo te molim!” – I nastao je mir sveti…