Tko može obuzdati sile ega koje stalno guraju: ajde ovo, ajde ono, uradi ovako, pokušaj onako?

Mudraci kažu: ne traži događaje, pusti da te događaj pronađe. Ne planiraj tok, nego slušaj struju. Kad nemaš posla, to je Božji odmor u tebi, kad imaš posla, to je Božja ruka u pokretu. Sve je sklad, samo ako si u Njegovom dahu, ne u svojoj volji. To znači: ne djelovati iz napora ega, nego iz povjerenja u tok koji već teče. Naša volja, ona ljudska, mala, napeta, pokušava kontrolirati da sve ide po planu, da sve ima smisao, da nas nešto ne zaobiđe što mi mislimo da trebamo ili moramo. Božji dah je ritam života koji se sam događa, bez naše borbe.

Tko može obuzdati sile ega koje stalno guraju “ajde ovo, ajde ono, možda da uradiš ovako, onako”…? Kad smo u Njegovom dahu, ne moramo gurati jer pokreti dolaze sami, misli dolaze kad trebaju, susreti se dogode bez napora. Nema forsiranja, nema straha da ćemo propustiti priliku. Mi nismo onaj koji vodi, mi smo ustvari vođeni životnom strujom. To ne znači da ne činimo ništa, nego da ne činimo iz otpora i napora. Naše djelovanje tada postaje poput disanja, prirodno, tiho, spontano, učinkovito. Mislimo da imamo slobodnu volju? To je varka uma i ega! Biti u Njegovom dahu znači prepustiti se skladnoj životnoj struji koja nas već nosi, a ne pokušavati vlastitom snagom pokrenuti neku novu životnu rijeku o kojoj ne znamo ništa!

Kad spoznamo da smo uvjetovana bića, tim moćnim silama prirode, tad nam je jasniji unutrašnji mehanizam iz kojeg funkcioniramo. Ako se držimo kao odvojeni od Cjeline, tada smo prepušteni svojim instiktima, porivima, nagonima, naslijeđenom sadržaju koji ima tendenciju da grabi našu darovanu životnu silu i da živi kroz nas, bolje da kažem: parazitira, jer memorija u nama je prošlost koja hoće bivati u sada.

Kad spoznamo da smo mi božje disanje, jer primili smo dah životni, nismo se sami stvorili, tada nam život neće ličiti na bojno polje u kojem se sukobljavaju interesi, moranja, žudnje, borba za ostvarenje i hranjenje gladnih osjetila. Sve ovisi o slici sebe koju stvorimo pa upremo sve snage psihe i tijela da tu sliku oživimo. O da, i mi smo stvoritelji, samo što mi ne stvaramo iz suštine nego iz zamišljaja sebe, iz iluzije. To je ona famozna duhovna fatamorgana, naš pričin, naš privid. Mi se sebi priviđamo. Kao takvi, odvojeni od Centrale, imamo razna neželjena iskustva jer fatamorgana nema temelja, i sve se sruši, ishlapi, izblijedi.

Kad smo povezani, sjedinjeni našom pažnjom i svješću sa Centralom, sa dahom života koji je u nama i koji ima svu potrebnu inteligenciju, tada mi možemo radosno stvarati naše ozračje, okruženje, bez saplitanja o moranja, brige, prepreke. Moranja, brige i prepreke nastaju kad izađemo iz božanskog toka, kad odlutamo dalje od Centrale. Naša centrala je u našem unutarnjem srcu, odatle se događa svaki pokret, svaki događaj, svaki udah i izdah. Kada mi mislimo da smo to mi, kao individua, tada smo podložni raznim ometanjima jer naše fatamorgane i prividi nam se pričinjavaju jako stvarnima. A ustvari, samo troše našu životnu snagu i onda se brzo umorimo.

Koliko puta smo čuli da netko kaže – umoran sam od života i ljudi? Umor ne dolazi od života, nego od udaljenosti od Izvora života. Ako smo sami sebi svrha, mi se trošimo, ne obnavljamo se jer mi nismo zasebna Centrala koja je samoodrživa. Naš opstanak ovisi o mnogočemu! Kad se vratimo u božanski Dah koji nas diše, mir u nama izranja, i mi se obnavljamo, božji Dah nas obnavlja. I znamo tada, sve je u redu, ma kakav kaos bio oko nas, jer ništa nije slučajno, i ne curi nam životna snaga uzalud. No, ako pokušavamo mi kao individualni fatamorganisti upravljati, kontrolirati silu životnog polja, e onda imamo kaos i u sebi i oko sebe. jer, mi smo samo uvjetovana ljudska bića ali to zaboravimo, pa koji puta uzmimamo ulogu malog boga. I eto nama drame… Imitacija nikad ne donosi mir jer porivi, nagoni, žudnje ne dolaze iz skladnog duha nego iz gladnih alavih osjetila psihe i tijela. Do nas samo stoji da probudimo jasnovidnost i odaberemo – hoćemo li živjeti kao imitacija ili stvarno živo biće koje ima svoj Izvor i Centralu.