Što je ono naše unutarnje srce?

Najprije mali uvod:

“Zar još ne razumijete?” reče Isus. “Ne shvaćate li: sve što uđe na usta ode u trbuh i izbacuje se u zahod. Ali zle riječi izlaze iz srca i onečišćuju čovjeka. Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, blud, krađe, klevete, laži i kletve. To onečišćuje čovjeka!”

Hebrejski lev, grčki kardia, ne označava samo organ osjećaja, nego središte osobe, mjesto iz kojeg čovjek misli, pamti i odlučuje. Srce je, dakle, više unutarnja svijest nego emocija. Kad Isus kaže da iz srca izviru zle misli, on ne govori o osjećajima, nego o unutarnjim obrascima, uvjerenjima, memoriji, podsvijesti.

Naše je srce, slikovito rečeno, kao duhovni hard-disk. U njemu je pohranjeno sve što jesmo i što nismo: svaka navika, sklonost, nagon, poriv, zamisao, strah, žudnja, čežnja, koncept. Iz našeg srca izviru i projekcije, i maštanja, sve ono za čim “naše srce žeđa”.

Um je samo prevoditelj tog unutarnjeg svijeta, živuća alatka. On uzima komadiće pohranjene memorije, posebno one obojane snažnijom emocijom ili pažnjom, i od njih sklapa priče, zaključke i uvjerenja. Mi ih zatim nazivamo svojim mišljenjem, ne shvaćajući da su to tek slagalice složene od materijala koji već nosimo u sebi. Razmislite kolika je to uvjetovanost, ustvari!

Zato uvijek kažem: daj si truda, svaki je dan novi početak. Kad ujutro otvoriš oči, onaj prvi trenutak, prije nego što se poistovjetiš s prostorom i mislima, dok si još u treptaju oka, to je onaj trenutak stvarnosti, onaj u kojem si jedno s Bogom. Sve što slijedi, moram ovo, moram ono, što ću danas, kud ću, kako ću, to je već mehanizam memorije koji te odvodi od izvora tvoje stvarne suštine.

Jer memorija, podsvijest i um neprestano šalju impulse u srce, a srce ih dalje prenosi u riječi, oči, uši i djela. Pitanje je: jesmo li svjesni toga procesa? Jesmo li nesvjesno pristali da nama upravlja ono pohranjeno u memoriji, ili ćemo budno i svjesno živjeti iz izvora, iz srca koje je čisto i živo u Bogu?

Život je dar Božji u našim tijelima. Bog nije negdje daleko, pa da ga moraš godinama tražiti da bi pronašao smisao i sreću. On je tu, odmah, sada, uvijek, povezani smo dahom, neprekidno!

Tek kad ispraznimo i očistimo podsvijest i memoriju, možemo ispuniti srce Prisutnošću i doista živjeti.
Sve mimo toga samo je treperenje memorijskih naslijeđenih fragmenata, suptilne tvari koja se oživljava kroz našu plitku pažnju u obliku puke tjelesne manifestacije. I mi mislimo da je to naš život i da se tako mora? Promisli…