Religija čekanja

Pretvorili smo Isusovo učenje u religiju čekanja. Čekamo raj, čekamo carstvo, čekamo neki budući trenutak kada će nam se napokon dati ono za čim čeznemo. Godine prolaze, a mi se nadamo da će se jednoga dana nešto dogoditi i sve promijeniti.

A Isus ne govori o čekanju. On govori o danas. Govori o sada. Sloboda o kojoj govori nije odgođena nagrada, nije utjeha za poslije, nije obećanje vezano uz smrt. To je stvarnost koja se prima u ovom trenutku. Sve je već dovršeno.

Pa zašto onda mi koji vjerujemo često ostajemo isti. Zašto molimo, vapimo, tražimo, a ujutro se budimo s istim teretom. Možda zato što čekamo da se nešto dogodi izvana, umjesto da primimo ono što je već prisutno.

Bog je duh i istina. To nije budući događaj, nije daleki horizont. To je prisutnost koja je ovdje, bliže nego što mislimo. Ne piše li u Pismu: probudi se ti koji spavaš? Tko to spava?

Isus kaže da budemo kao mala djeca i da primimo. Dijete ne komplicira dar, ne odgađa ga, ne sumnja u njega. Ono ga jednostavno uzme.

Sloboda nije nešto što će doći jednoga dana kada sve bude savršeno. Sloboda je nešto što se prima danas. I možda je upravo to ono što nam je najteže. Ne čekati, nego primiti. Primiti kao malo dijete, sada, bez odgađanja i bez uvjeta. Dopustiti si radost prije nego se okolnosti poslože po našoj mjeri.

Ali mi smo duboko poistovjećeni sa svojom osobnošću, sa svojim pričama, ranama i naučenim obrascima. Htjeli bismo da se Bog prilagodi nama, da djeluje po našoj logici i da potvrdi ono što već mislimo da znamo.

Htjeli bismo da Bog utješi i umiri naša osjetila, da ublaži nemir tijela i emocija. A upravo o tome Isus govori kada upozorava da ne budemo podložni paloj naravi. Ne poziva nas da ugađamo osjetilima, nego da ne budemo vođeni njima.

On govori o novom rođenju odozgo. To novo rođenje ne znači naučiti Bibliju napamet niti usavršiti religijski rječnik. Ne znači postati vanjski ispravan.

Roditi se odozgo znači izaći iz stare identifikacije. Prestati misliti da smo samo svoja povijest, svoj karakter i svoje tijelo. Znači dopustiti da nas vodi Duh, a ne impulsi, strahovi i navike stare naravi. To znači probuditi se.

Možda zato čekamo. Jer je lakše čekati nego pustiti staru sliku o sebi. Lakše je tražiti da Bog umiri naše osjetilno biće nego dopustiti da nas iznutra preobrazi.

A bez tog unutarnjeg pomaka nema novog rođenja. I bez novog rođenja nema slobode koju tražimo.