Pojam kristijani ili kasnije kršćani

Riječ kršćanin dolazi od grčke riječi Christianós koja znači sljedbenik Krista. Pojam kristijani ili kasnije kršćani nastao je vrlo rano, već u prvoj generaciji nakon Isusa. Ne nastaje iz teologije ni iz samopredstavljanja zajednice, nego iz jedne sasvim obične činjenice: postojala je skupina ljudi koja je živjela toliko drukčije da su ih drugi morali nekako imenovati. U očima onog vremena bili su čudaci. Ali ne čudaci zbog nečega egzotičnog nego zato što su živjeli potpuno drugim duhom od svijeta oko sebe.

U početku, Isusovi učenici sebe nisu nazivali kršćanima. Zvali su se učenici, braća, djeca Puta. Za njih je Isus bio Put, pa su i sebe doživljavali kao one koji hodaju tim putem. To nije bio naziv za religiju nego opis za stil života koji se razlikovao od većine njihovih sunarodnjaka i susjeda.

Naziv kristijani pojavio se u Antiokiji i nastao je izvana. Ljudi su primijetili da ova skupina ima nešto zajedničko, da se okupljaju, mole, dijele imovinu, brinu jedni za druge, i da to čine u ime Krista. Nisu se ponašali kao još jedna židovska grupa, ni kao stoici, ni kao kult. Bili su prepoznatljivo drugačiji. Pa kad vidiš skupinu ljudi koja uporno živi prema nauku jednog Učitelja, normalno je da ih nazoveš njegovim imenom. Tako nastaju kristijani, doslovno oni koji pripadaju Kristu, Kristovi ljudi.

Kristijanin nije onaj tko vjeruje sve ispravno, nego onaj u kome se vidi Kristov duh. Netko može imati sve protokole i rubrike, ali ako nema Kristovog duha u sebi, cijela konstrukcija pada. Tek kasnije, kad se zajednica proširila i kad su se stvorile strukture, ime kršćanin postaje službeno. Ali porijeklo je jednostavno, ljudi su vidjeli život koji podsjeća na Isusa i nazvali su ih po njemu. Sve poslije toga je povijest, ali prvotna logika ostaje ista. Čovjek je Kristov ako se u njegovu životu osjeti duh onoga po kome nosi ime.

Što su oni živjeli? Isusove riječi. Isus kaže: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas i po tome će svi znati da ste moji učenici. To je sav kriterij. Nema skrivenih uvjeta, nema protokola, nema ljestvice tko je podoban, a tko nepodoban.

A danas? Gdje se skrila ta Isusova mjera ljubavi po kojoj se učenici prepoznaju. Nakon puno godina toga što sam gledala i iskusila, odgovor se nameće sam. Zapovijed o ljubavi ostala je u srcima malenih i iskrenih. Zašto baš u njima? Zato što su ti maleni ostali u sjeni kao čuvari dragocjenog blaga, one čiste Isusove suosjećajne ljubavi, dok se učeništvo, barem u velikom dijelu, pretvorilo u elitizam i duhovnu samodopadnost. I zato što se Isusa prečesto ostavlja pred zatvorenim vratima, a oni koji ga stvarno traže srcem ostaju pred tim istim vratima zajedno s njim.

Zašto? Zato što oni koji drže ključeve ulaza određuju pravila po kojima je netko podoban da uđe. A to nisu Isusova pravila. Isus je pozivao sve k sebi, nije radio listu podobnih. Njegov znak prepoznavanja bio je samo jedan, Ljubav. Ne forma, ne pripadnost, ne protokol – nego jednostavno božja Ljubav.

Pa što sada? Pa ništa… Postoje skupine koje nose kršćansko ime, ali to suštinski nisu. Kako to mogu reći? Mogu jer sam vidjela i doživjela, mogu sad nabrojati činjenice… Vidjela sam kako ljudi koji hodaju s Bogom budu odbačeni samo zato što ne pristaju na ljudske protokole. Vidjela sam kako oni koji ne daju nikome vlasnički list nad sobom postaju nepoželjni jer im je Krist na prvom mjestu.

Tko onda može reći je li netko Kristov? Samo Kristov duh ljubavi u čovjeku. To se ne može glumiti, ne može se sakriti. To se jednostavno osjeti i vidi. I to je jedini autentični znak učenika koji postoji još od Antiokije do danas.