“Ne želim vaše žrtve, želim srce raskajano.”

Bog je taj koji u nama i hoće i djeluje. Tako piše u Svetom pismu i to je temelj svega. Čovjek ne postaje svet zato što mu netko s oltara naređuje što smije, a što ne smije. Čovjek postaje svet zato što ga Bog iznutra mijenja. Bog pokreće čovjekovo srce prema životu, a ne prema strahu i vanjskom pritisku.

Zato crkva upada u veliku zamku kad Radosnu vijest zamijeni moralnim pravilnikom. Tada se od Isusa napravi strogi čuvar pravila umjesto Onoga koji oslobađa čovjeka iznutra prema van. Tako nastaje pec pec religija. To nije ljubav nego je kontrola. Nitko se ne može promijeniti sam od sebe. Onaj tko tvrdi da može, ne govori istinu. Svrha Radosne vijesti nije popis zabranjenih radnji, svrha je obnova čovjeka. Isus ne dolazi stvarati moralne službenike, nego novo srce koje može živjeti iz istine i ljubavi. Kad srce ozdravi od pale naravi, ponašanje se mijenja samo, ne zato što mora, nego zato što može kroz ŽIVU MILOST.

Bog je rekao: “Dat ću vam novo srce i nov duh.” To je Njegov način. Isus to ostvaruje u stvarnosti. Moral je posljedica, a ne uvjet da bi smjeli prići Bogu umorni, zbunjeni, musavi i opterećene savjesti. Zato Isus govori: “Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Tko se može odmoriti sam? Nitko. Jer mi nismo samo tijela od kostiju, mišića i dlaka. Mi smo bića koja traže dah Božji.

Pa se pitamo: zašto se Radosna vijest ne propovijeda onako kako jest? Odgovor se nameće. Onaj tko propovijeda najprije mora biti kao preokrenuta vreća iz koje je izletjelo ustajalo perje. Tek tada Duh Sveti može ispuniti čovjeka živim sadržajem. Zajednica je podrška, ne šef. Crkva je prostor rasta, ne sudnica i  kad kršćanstvo postane moralna policija, više nije kršćanstvo.

Biti iskren pred Bogom dragocjenije je od tisuću žrtava. Koliko puta smo čitali: “Ne želim vaše žrtve, želim srce raskajano.” Tek tada sve ostalo dolazi na svoje mjesto. I kad padnemo, Bog nas podigne jer smo Mu kao otvorena knjiga. Kakav smisao ima moral ako ispod njega stoji tvrdo srce? Koliki moralisti nose okamine umjesto srca i ljudi od njih bježe. Tko želi slušati Radosnu vijest iz hladnog srca?

Zar Isus nije položio život za nas dok smo još bili duboko u tami? Bog je taj koji radi u nama, Bog je taj koji nas podiže u svjetlo. Kad čovjek iskusi dodir Boga, ne pada mu više na pamet vraćati se u tamu. A što je komu svjetlo, a što tama, to bi nas iznenadilo kad bi Bog šapnuo: “Hej, stani malo. Misliš da me zanima koliko si klikera ukrao? Mene zanimaš ti, da te oživim iznutra, da vidiš da si dio nečega većeg, da nisi sam.” I sad, kad je čovjek oživio iznutra kroz Krista, treba li mu još tuđi kliker?