Mala škola o identitetu kroz pitanja i odgovore

Postoje pitanja koja ne tražimo dok nam sve ide dobro. Ali u nekom trenutku kada se nešto u nama počne lomiti, ili kada shvatimo da godinama živimo ulogu koja nas umara počinjemo pitati: tko sam ja zapravo? Što je lažno, a što stvarno u meni?

Što je lažni identitet?

Lažni identitet nije nužno potpuna laž. Često je to samo jedan dio nas koji smo previše pojačali jer smo mislili da tako moramo živjeti. Nastaje iz potrebe da budemo prihvaćeni, voljeni i sigurni. Polako gradimo ulogu: htjeli smo biti dobri, jaki, mirni, pametni, duhovni. Te uloge same po sebi nisu loše. Problem nastaje kada povjerujemo da smo samo to. Tada više ne živimo iznutra, nego iz slike koju održavamo pred drugima, a ponekad i pred samima sobom. I tu leži prava opasnost. Lažni identitet postaje opasan u trenutku kada prestanemo razlikovati ono što stvarno jesmo od slike koju čuvamo. Susret s tim često boli kad se slika o sebi raspada, imamo osjećaj kao da nešto u nama umire. Ali to nije kraj nego je početak nečeg istinitijeg. Kada lažno izgubi snagu, pravo ja počinje izlaziti na vidjelo. Ono se teško opisuje riječima, najprije se osjeti. U njemu ima manje napora, manje dokazivanja, manje potrebe da nas svi vide na određeni način, više mira, više jednostavnosti, više osobne istine.

Uče nas da je ego nešto loše, što je tu istina?

Mnogi ljudi na duhovnom putu počnu šutjeti o sebi jer misle da je ego nešto pogrešno. Svaku svoju potrebu, bol, želju ili granicu počnu gledati kao nešto čega se treba stidjeti. Ali tu nastaje jedna važna zamjena: nije isto ego i osoba, nije isto lažno ja i živo ljudsko biće. Društvo nameće neke svoje igre u koje se lako upada i počnemo se prilagođavati pa se rađa nezadovoljsvo. Ego nije samo oholost, često je to zaštitni sloj koji smo stvorili da bismo opstali, bili prihvaćeni i osjećali da vrijedimo. Problem nije u tome što taj sloj postoji, problem nastaje kada mislimo da smo samo to, ili kada ga pokušavamo potpuno uništiti. Kada dugo prešućujemo sebe, možda nismo uklanjali ego, možda smo utišavali same sebe. A to nije isto.

Pravi duhovni put ne traži da se smanjiš, da nemaš glas, da nemaš granice. Ne traži da nestaneš kao osoba. On ti pomaže da razlikuješ što dolazi iz straha, a što iz tvoje istine. Ponekad je zdravije reći “ovo me boli” nego šutjeti. Ponekad je zdrava granica bolja od poniznosti koja zapravo briše tvoju osobu. Lažno ja se ne otkriva tako da sve u sebi proglasiš egom. Otkriva se tako da iskreno pogledaš odakle nešto dolazi. Dolazi li iz straha? Iz potrebe da budeš prihvaćen? Iz krivnje? Ili iz stvarne istine tvog srca? Zato je vrijedno dopustiti si nekoliko jednostavnih istina: nije grijeh postojati, nije grijeh imati svoje mišljenje, nije grijeh osjetiti sebe i reći što nosiš. Duhovnost ne bi trebala čovjeka učiniti manjim. Trebala bi ga učiniti stvarnijim.

Koja pravila moram imati kako bih bio/bila duhovan/na?

Duhovnost u zdravom smislu nije skup pravila ni pokušaj da izgledaš na određeni način koje netko ili nešto nameće kao ipsravno. To je put na kojemu čovjek uči živjeti dublje, mirnije i istinitije. Samo je vlastitto iskustvo vjeodostojno, kažu svi mudraci.  Mnoge duhovne filozofije govore o lažnom ja ali to se često krivo razumije. Ljudi tada pomisle da su njihove emocije, potrebe i granice nešto loše te ih počnu odbacivati, misleći da tako postaju čišći. No to nije prava duhovnost. To je samoponištavanje uz potiskivanje, pretvaranje sebe u ekspres lonac u kojemu osjećaš jedno, a nameće se drugo.

Lažno ja nije to što postojiš, što osjećaš ili što želiš biti voljen i sretan. Lažno ja je slika koju gradiš da bi se zaštitio, da bi vrijedio, da bi bio prihvaćen. Onaj dio koji stalno misli da mora nešto dokazivati, skrivati slabost i održavati dojam. Čistoća nije savršeno ponašanje. Mi smo ljudi i mi pogriješimo, boli nas, imamo ljudske reakcije. Čistoća znači da u tebi ima sve manje podjele između onoga što stvarno jesi i onoga što pokazuješ. Manje glume, manje straha, više osobne istine.

Kada se u duhovnosti govori o nadilaženju ega, to ne znači da trebaš prestati biti osoba. To znači da ne trebaš živjeti zarobljen u lažnoj slici o sebi. Ti ne nestaješ, nego nestaje potreba da budeš nešto izmišljeno ii prilagođeno kako bi se uklopio ili uklopila. Zato se ponekad vrijedi zapitati: šutim li iz mira ili iz straha? Puštam li nešto iz slobode ili se odričem sebe jer mislim da je to duhovno? Nečistoća ne počinje time što imaš glas, bol ili granicu. Počinje onda kada se odrekneš svoje istine da bi sačuvao sliku o sebi i prilagodio se nečemu što je netko rekao kako treba biti.

Što je ego i kakav treba biti?

Ego je osnovni osjećaj da postojiš kao osoba. Zbog njega možeš reći: ja osjećam, ja mislim, ja biram. Sam po sebi, ego nije problem. Problem nastaje kada sve počneš gledati kroz strah, obranu, uspoređivanje i potrebu da stalno nešto dokazuješ. Tada na taj osjećaj sebe počneš graditi sliku koja mora biti prihvaćena. Tada nastaju misli poput: moram biti dobar da bih vrijedio, moram šutjeti da ne budem problem, moram izgledati mirno i duhovno da bih bio ispravan. Lažno ja uvijek nosi napetost, jer stalno mora održavati neku sliku.

Istinsko ja je ono što jesi ispod svega toga. Nije maska ni uloga, ne mora biti savršeno, ali je stvarno. Može iskreno priznati što osjeća, što želi, što ga boli i gdje mu je granica, ne pokušava ispasti dobro pod svaku cijenu, nego želi biti u istini, ma kakva ona bila. Čistoća ne znači da moraš uništiti ego. Znači da u tebi ima sve manje svjesne ili nesvjene laži i glume, a sve više podudarnosti između onoga tko si iznutra i kako živiš izvana. Kada te nešto povrijedi, ego može odmah krenuti u obranu. Lažno ja može reći da moraš šutjeti da bi bio dobar. Istinsko ja može mirno priznati da te nešto boli, bez napada i bez poricanja. Upravo u tome je razlika. Najjednostavnije rečeno: ego je osjećaj sebe, lažno ja je slika koju gradi strah ili otpor, istinsko ja je živa osoba u istini, a čistoća je iskren stil života bez glume.

Ozdravljenje često počinje upravo u trenutku kada prestanemo potiskivati i dopustimo si biti ono što zapravo jesmo.