Lažno središte svijesti (MK 8:36)

Imitatorsko ja je lažno središte za koje mislimo da je naša stvarnost.

“Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi?” (Mk 8,36)

Kad sebe umanjujemo, tada zapravo počinje rast. To je čudesan trenutak u kojem se svijest širi u duhovni prostor slobode i blaženstva. Kad makneš ometala, odlijepiš vezanosti i poništiš identifikacije, automatski se oslobađaš onog imitatorskog ja koje zadaje muku i jad. To “ja” stalno traži ispunjenje i zadovoljenje i upravo je ono uzrok svih naših problema, bijeda i muka. Teret života koji ljudi osjećaju najčešće je nepostojeća tvorevina, fatamorgana uma koji vjeruje u svoju sliku.

Kad smo iznutra razdvojeni, preuzima nas to lažno središte svijesti. Stvoreno je iz straha i usporedbe; da bi opstalo, mora stalno nešto dokazivati, posjedovati, objašnjavati, braniti. Zato proizvodi beskrajne napetosti, jer živi od razdvojenosti. Traži ulogu, svrhu i zarobljava pažnju.

Toliko je ljudi umornih od svega da čak kažu: “Život me ne voli.” Ali tko to kaže? To govori ono razmaženo, imitatorsko ja, jer su njegova osjetila uvijek gladna, a porivi beskrajno nezasitni.
Jako je naporno živjeti tako. Mnogi ne vide da je vlast nad njima preuzelo to imitatorsko ja.
Troše mnogo životne snage samo da bi utišali njegova osjetila koja stalno gurkaju: još ovo, još ono, moram ovo, trebam ono… I čovjek, misleći da je to on, upada u služenje tjelesnoj prirodi lažnog ja, ne znajući da je to neživot. Postaju hrana nezasitnom duhu imitatorskog ja.

Materijalistički mentalitet neprestano unesrećuje čovjeka jer ga drži prikovanog za ono što nikad ne može utažiti njegovu glad. Tek kad prepoznamo tu opsjenu, počinjemo stvarno živjeti, iz slobode i iz onog što doista jesmo, a ne iz onog što mislimo da jesmo.