Kako sami sebi stvaramo mučilište…

Škakljiva tema, jer mi sami sebi u životnom toku proizvodimo psihičko mučilište, najčešće nesvjesni što nas nosi u tim trenucima. Poistovjetimo se s okolnošću, situacijom, događajem, osjećajem i uvjerenjem, pa mislimo da mi to jesmo. To poistovjećivanje je veliki problem, jer ne vidimo i ne znamo gdje je granica između stvarnosti i onoga što mislimo i osjećamo, gdje je ono naše dobro, ta sretna putanja za kojom žudimo. Bojimo se povući bilo koji potez jer ne znamo kakva će biti posljedica.

Naravno, svaki od nas voli da sve ide glatko, da nema zidova o koje udaramo glavom. Jer naši strahovi su najčešće u pozadini, i s njima se zapravo borimo. Ne s drugim ljudima i njihovim potezima, nego sa svojim strahom od njihove reakcije. To govori o razini naše unutarnje jakosti: jesmo li plahi ili čvrsti kao stijena. Svi prolazimo takva previranja u sebi.

Najčešće griješimo u projekcijama – zamišljamo kako će nešto izgledati, kako će se odvijati, pa stvaramo slike koje unaprijed poplaše svaki živac u nama. Naviknuti na negativu iz prošlih iskustava, pušemo i na hladno. To je gadan mehanizam unutar psihe koji nas blokira i sprječava da idemo naprijed.

To se ne događa svjesno, nego po špranci. Um se ponaša onako kako je naučio, bojeći se promjene. Tko bi svjesno sam sebe sabotirao? Nitko. Ali događa se. Uhodani protokol uma, isto mišljenje, isti osjećaj, ista reakcija, ista uvjerenja – tako zatvaramo krug. Ne činimo ono što je ispravno za nas jer nas blokira ono što je duboko uskladišteno u memoriji iz koje um vadi materijal za misli i osjećaje.

Svaka nova situacija budi staru matricu i prije nego što išta odlučimo, već reagiramo kao jučer. Um voli poznato jer u poznatom vidi kontrolu. Ali ta kontrola nije život, nego mehanizam preživljavanja. U ime sigurnosti gubimo slobodu, a u ime razuma potiskujemo ono što nas zove iznutra. Tada se javlja unutarnji nemir iz kojeg raste nezadovoljstvo, a iz nezadovoljstva neraspoloženje.

Pokušajmo zabilježiti koliko smo u danu stvarno dobro raspoloženi, koliko zabrinuti, koliko u previranjima. Koliko je radosti, poleta, elana, strasti? Sve to ovisi o našem mehanizmu koji ili radi sam od sebe ili mi uhvatimo stvar u svoje ruke i preodgojimo ga.

Unutarnji nemir nije vanjska sila nego posljedica našeg unutarnjeg razdora – između onoga što znamo da trebamo i onoga što se usudimo učiniti. Granice postavljamo sami, a zatim u njima živimo kao u zatvoru, zavaravajući se da su sigurnost. Strah, lijenost duha i navika prosječnosti drže nas u stanju gdje nema rasta ni stvarnog mira. Ako smo mlaki, postajemo bljutavi.

Nerijetko je najokrutniji zatvor onaj koji sami sagradimo od odluka koje odgađamo, od želja koje potiskujemo, od strahova kojima vjerujemo više nego vlastitom glasu. Naizgled tražimo mir, a zapravo proizvodimo nemir, jer mir bez istine nije mir, nego privid sigurnosti.

Um stalno važe između žudnje i opreza, između “mogao bih” i “ne usudim se jer ne znam što će biti”. U tom sudaru nastaje mučilište – beskrajna analiza, sumnja, opravdavanje, kalkulacija, zebnja. Neprihvaćanje pozitivnog rizika pretvaramo u vrlinu, a zapravo skrivamo slabost duha. Lakše nam je ostati u poznatom, makar nas guši, nego zakoračiti u nepoznato, makar oslobađa.

Prepoznavanje šprance prvi je bljesak svijesti. U trenutku kad uhvatimo sebe kako mislimo “kao i uvijek”, već smo na pragu promjene. To još nije sloboda, ali jest početak oslobađanja. Um se boji tog trenutka jer tada gubi vlast nad nama. Sveti spisi kažu: um je loš gospodar, ali dobar sluga. To postižemo ulaskom u zonu stvarnosti izvan memorije koja se bori za opstanak, kao film od davnih dana koji se gura da ostane gledan.

Snaga uma nije u stvarnosti nego u ponavljanju. Dokle god ponavlja, održava sebe. Svaka nova odluka, svaka hrabra misao, djeluje kao prijetnja i mi osjetimo uznemirenost. Samo treba naučiti opipati sebe – dolazi li ta uznemirenost iz programa uma ili iz duše, jer to su signali različite kvalitete.

Buđenje svijesti znači gledati vlastiti um dok stvara lažne razloge, dok podmeće ono “ali” iza svake želje i potrebe, dok racionalizira strah i gradi opravdanja da zadrži primat. To radi imitacijsko ja, čiji je um alat – ako mu to dopustimo. Širenjem svjesnosti shvaćamo da nismo taj mehanizam, nego onaj koji ga promatra. U tom prepoznavanju počinje sloboda: više ne moramo reagirati po špranci, možemo birati svjesno.

Naše mučilište raste iz neusklađenosti između onoga što znamo da jesmo i onoga što dopuštamo da budemo. Taj nemir ne proizvode vanjske okolnosti, nego naš odnos prema njima. Um ponavlja obrasce jer u poznatom vidi sigurnost, čak i kad nas boli. Nesvjesno tražimo iste situacije koje potvrđuju našu staru sliku o sebi. Kada u sebi uhvatimo staru misao ili uvjerenje koje se ponavlja, a znamo da više nije naše, tada svijest stupa na scenu. Sloboda je prestanak automatskog reagiranja.

Kad prestanemo svojom pažnjom trčati po krugu misli koje nas drže u strahu, nastaje prostor u kojem mir nije privid nego stvarnost. Tišina u centrali gdje nema potrebe za opravdanjem, usporedbom ni strahom. Tada shvaćamo: mučilište nikada nije bilo stvarno mjesto, nego navika, program uma.

Želimo promjenu, ali čekamo da nestane strah, ne shvaćajući da strah nestaje tek kad se pokrenemo. U toj lažnoj sigurnosti odustajemo od prava da rastemo, da se širimo iznutra i izvana. Često sebe uvjetujemo: “kad budem spreman”, “kad okolnosti budu bolje”, “kad se prestanem bojati”. Zaboravimo da su okolnosti samo ogledalo našeg unutarnjeg stanja. Budućnost od koje strepimo samo je produžetak prošlosti koju nismo prepoznali. Kad prestanemo očekivati bilo što od bilo koga, tek tada možemo izraziti stvarnoga sebe i imati rezultate koji su dobri za nas.

Zar je toliki problem postati iskren sa sobom? Samo kroz tu samoiskrenost možemo imati zdrav svoj svijet i stvarnost izvana. Sve drugo su igre uma, i ja to nazivam mentalna masturbacija iz koje često nastaje mentalni proljev, a mi budemo nesretni, gladni, jadni, nemoćni i poniženi. To je ta životna sračka kojom mnogi žive samo zato što su nasjeli vlastitom umu.