Kako nastaje patnja…

Moj odgovor o patnji – Patnja nastaje kad smo u sukobu sa stvarnošću, kad želimo da stvari budu drukčije nego što jesu ili kad odbijamo prihvatiti ono što se događa.

Što nas ustvari boli?

Patnja je reakcija na životni dodir one točke u nama koja je osjetljiva, ranjena ili u sukobu sa stvarnošću. Patnja može nastati iz naših unutarnjih rana: ako imamo strahove, povrede ili pogrešna uvjerenja, život ih prije ili kasnije dodirne, i to boli. Patnja može nastati i iz naših pogrešnih izbora, kad radimo protiv vlastite savjesti ili protiv onoga što znamo da je ispravno, javlja se unutarnja nelagoda. Tu su i vezanosti, što se jače vežemo za osobe, stvari ili očekivanja, to više boli kad se promijene ili izgube. Na kraju, patnja može doći i izvana, kroz tuđe nepravde ili tuđe zle postupke. Sve zajedno, patnja je pokazatelj da nešto treba razumjeti, promijeniti ili otpustiti.

Što nam govori patnja?

Patnja nam nešto govori, da nešto treba razumjeti, a to znači: vidi što te točno boli i zašto. Prepoznati uzrok a ne samo osjećaj. Nešto treba promijeniti, to znači: prilagodi ponašanje, odluke ili navike koje ti štete. Ne može se i dalje isto, a očekivati da prestane boljeti. Nešto treba otpustiti, to znači: prestani se držati za očekivanja, uvjerenja ili odnose koji te iscrpljuju i ne mogu se popraviti, ili stvarati odnose za koje se nadamo da će ispuniti naša očekivanja i žudnju za srećom, a nismo prije toga raščistili teren u sebi. Mi imamo svoj unutarnji svijet, najprije tu napraviti reda, pa će onda i ono izvana doći na zdrave razine. Razumjeti znači shvatiti uzrok, promijeniti znači reagirati na uzrok, a otpustiti znači pustiti ono što se ne može promijeniti.

Ponavljajući obrasci

Ponavljajući obrasci nastaju kad neka unutarnja stvar u nama ostane nerazriješena. Zato se isti tip situacije vraća, samo u novom obliku. Da bi se to promijenilo, treba napraviti barem tri stvari, za početak izlaska iz zone patnje.

Najprije se potruditi prepoznati obrazac. Treba jasno vidjeti što se to ponavlja, nije dovoljno reći da je sve uvijek isto, nego točno imenovati: iste reakcije, isti tip ljudi, isti završetci. Zatim, razumjeti svoj dio u tome, bez bježanja od suočavanja sa sobom. Obrazac se ponavlja jer mi u njemu igramo istu ulogu. To može biti način reagiranja, strah, očekivanje ili navika koja nas automatski vodi u istu situaciju.

I onda, promijeniti barem jedan element u shvaćanju i ponašanju. Ne odmah treba promijeniti sve. Dovoljno je promijeniti jednu stvar u vlastitom ponašanju ili odluci. Čak i mala promjena prekida stari automatizam. Nažalost, ljudi misle da bez mijenjanja shvaćanja i ponašanja mogu postići izlazak iz patničke sfere.

Obrazac nije kazna nego informacija s kojom um barata

Naši obrasci govori gdje je duša zaglavila i gdje treba naučiti nešto novo, gdje se trebaju pomaknuti granice, a kad se to nauči, obrazac prestane dolaziti. Naš um je naš alat, i kako ga mi programiramo, takve će nam pojavnosti servirati, naše misli, stavove, osjećaje. Um ima snažnu tendenciju navike.

Um traži obrasce jer mu tako štedi energiju. Kad nešto ponovi više puta, um to spremi kao prečicu i onda reagira automatski, bez razmišljanja. To vrijedi za sve, i za korisne i za štetne reakcije. Ako je navika dobra, um je održava, ako je loša, um je jednako uporno ponavlja. Zato promjena navika traži svjesni napor. Treba prepoznati što automatski radimo, zaustaviti taj automatizam i stvoriti novi obrazac. Kad se novi obrazac dovoljno puta ponovi, um ga prihvati kao novu naviku. Znači, jasno je da je um samo alat, a kako će um raditi ovisi o nekim drugim faktorima.

Um sam po sebi ne određuje smjer. Kako će um raditi ovisi o drugim stvarima: o našem karakteru, iskustvu, ranama, vrijednostima, strahovima, moralnim načelima i stupnju svijesti. Ako su ti unutarnji faktori zreli i zdravi, um služi dobro, a ako nisu, um samo uveća postojeći nered. Um radi kako ga usmjerimo, alat je a ne gospodar. Puno puta sam govorila o tome da mi samo trebamo otključati informacije u nama, i onda oslobođenje krene…

Tko je glavni šef uma?

Glavni šef uma treba biti svijest, ne emocije, ne strahovi, ne impulsi i ne navike, nego svijest koja vidi, procjenjuje i bira. Um je alat za mišljenje, tijelo je alat za djelovanje a emocije su signalni sustav. No, svijest je ona koja odlučuje! Kad svijest vodi, um radi jasno, a kad navike vode, um radi automatski. Kad nas strah vodi, um radi kaotično, a kad nas unutarnja rana vodi, um radi obrambeno jer se uključi samoobrambeni mehanizam kako ne bismo osjećali ranu pa onda radimo nove poteze iz starih obrazaca koje smo potisnuli.

Zato mnogi lutaju u životu i traže lijeka često na pogrešnim mjestima umjesto da zarone duboko u sebe i tu osvjeste svoje slabosti. Ali, tko je od nas dovoljno hrabar snažan da to učini i prizna sebi da je osobno odgovoran za svoja fulanja? Pa tako cijeli život može proteći u “sranjima” i patnji kao odgovor na bijeg od vlastite istine.

Glavna uloga svijesti jest da daje smjer, a um treba da izvršava. Ali, mi preokrenemo pa um vodi glavnu riječ, i mi onda mislimo kako nas život ne voli, kako nam je teška sudbina i što sve ne…

Kako postići svjesnost?

Svjesnost se postiže kroz tri osnovne stvari, za početak. Najprije kao prvo uspori! Ne možeš biti svjestan ako stalno umom juriš. Kad usporiš misli i radnje, automatske reakcije oslabe i tad možeš vidjeti što se uopće događa u tebi. Zatim ide drugi korak, promatranje bez prosuđivanja i analiziranja. Budi svjedok i promatrač vlastitih misli, osjećaja i poriva! Kao promatrač sebe gledaš što osjećaš, što misliš, kako reagiraš, ali bez osuđivanja, bez analitike i bez bježanja. Samo gledaš, vidiš, opažaš. Kad kao svjedok promatrač gledaš i vidiš što se odvija u tebi, više nisi na kao autopilotu.

Kad god budno živimo kao svjedok promatrač, um ne može raditi automatizmom! Tako se smanjuju obrtaji u umu, a um inače stalno hoće obrtati misli, osjećaje i previranja raznih stanja, a najčešće su to ona manje kvaliettna stanja, pa se uhvatimo da smo kronično neraspoloženi i nezadovoljni.

I kao treći korak, ponavljanje biti u svjesnosti. Svjesnost se ne pojavi odjednom. To je sposobnost koja se jača i trenira kao mišići u teretani. Što češće zamjećuješ kao svjedok promatrač ono što se događa u tebi i oko tebe, to postaješ svjesniji. To se trenira, nije teško, samo treba uposliti volju i pažnju, ne dopustiti umu da obrće po svome! I, to je početak svjesnosti.

Što nakon početka svjesnosti i treniranja volje i pažnje?

Nakon početka i treniranja slijede jasne faze koje se obično dogode same od sebe kad svjesnost ojača. Faza prepoznavanja, počneš sve brže opažati, uočavati svoje misli, reakcije, strahove i navike. Više te ne iznenađuju jer ih vidiš čim se pojave, i više te toliko ne boli jer si samo svjedok koji promatra.

Zatim faza odmaka. Vidiš da um i emocije više nisu jedino što postoji, osjetiš da postoji prostor između tebe i onoga što misliš ili osjećaš. To je ključni trenutak jer više ne reagiraš automatski, svjesniji si.

I onda, treća faza izbor. Kad postoji odmak, postoji i sloboda. Sad kad si svjesniji, možeš birati kako ćeš reagirati, a ne samo ponavljati stare obrasce. Tu svjesnost počinje djelovati u praksi, i vidiš da počinješ postavljati mjeru, granicu. Ne biraš više po naviknutom obrascu, prestaješ privlačiti ono što bi bilo za tebe problematično.

Kad te faze postanu dio svakodnevice, svjesnost se pretvara u stabilno stanje. Ne znači da si uvijek potpuno smiren, nego da nisi zarobljen vlastitim mislima i emocijama. Svjesnost tada postaje oblik unutarnjeg vodstva, a sadržaji iz podsvjesti se počinju rasplinjivati i nestajati.

I sad – možda najvažnija napomena!

Kad dođeš do faze izbora, postavlja se pitanje kakav će taj izbor biti. Tu dolazi do bitnog: kvaliteta izbora, kriteriji i moralnost, jer o tome ovise posljedice djelovanja, a to je ono: osjećam li se dobro ili loše u vlastitoj koži! Jasno nam je: uzrok i posljedica… Ako činimo dobro, bit će nam dobro – sve je samo u našim rukama.

Kvaliteta izbora ovisi o tome koliko vidimo jasno. Ako smo u strahu, ljutnji ili navici, izbor će biti slab, pogrešan. Ako smo u svjesnosti, smirenosti i istini, izbor će biti dobar. Kvaliteta izbora zapravo pokazuje koliko smo prisutni u trenutku.

Kriteriji su unutarnja mjera po kojoj odlučujemo. Loši kriteriji su oni koji se temelje na tuđem mišljenju, strahu, želji da se svidimo ili izbjegnemo neugodu, žudnji, porivu, bijegu u nešto drugačije od prijašnjeg a da nije uključeno razlučivanje, itd. Dobri kriteriji su oni koji se temelje na istini, miru i onome što je dugoročno ispravno. Kriteriji određuju smjer, prije nego što izbor uopće dođe.

Zatim moralnost. To je crta koju ne prelazimo jer ona štiti i nas i druge. Moralna načela pomažu da ne napravimo nešto što će nam kasnije razarati mir, karakter ili odnose, produbljivati ranu. Moralnost nije ograničenje nego zaštita. Ljudi često govore da imaju pravo na svoje izbore i slobodnu volju, ali stvarnost je složenija. Slobodu imamo, ali ona je djelomična jer smo uvjetovani iskustvima, ranama i navikama. Nijedan naš izbor ne pojavljuje se iz ničega. Svaki izbor nastaje iz onoga što nosimo u sebi.

Moralnost znači da više ne živimo samo po impulsu, strahu, želji ili navici, i moramo znati da su to niže razine, automatske i kratkovidne. Kad se pojavi moralnost u našem tkivu osobnosti, znači da postoji unutarnji nadzor, svijest o posljedicama, osjećaj odgovornosti i sposobnost da se zaustavimo prije nego što učinimo nešto što nam šteti. I to je znak rasta! Na nižoj razini vodi potreba i reakcija, a na višoj razini vodi svijest i odgovornost. Kad se pojave moralna načela, to znači da čovjek više ne živi samo za sebe ni iz svojih impulsa. To je već korak prema zrelosti i prema onome što nazivamo višom razinom. Kada neki naš izbor i naša odluka gradi, a ne ruši naše stanje, kad prestane zamorno natezanje, to je pravi znak da svijest vodi um, a ne obratno. I da ponovimo: ako um vodi igru svojim  automatizmom iz nepročišćenog unutarnjeg svijeta, življenje je patnja.

I evo, tu zasad stajem, jer ako bih pojašnjavala svaki pojam, ovo bi ličilo na skriptu a ne objavu na web stranici. Istina, volim se udubiti u temu i pisati ono što navire iz Svijesti. Evo, s ljubavlju ovaj tekst da pomognem razjasniti bar malo o gospođi Patnji koju možemo transformirati u gospođu Radost i sabranost. Život je tako divan, vidi se životno svjetlo kad se zatvori veliki crni kišobran neznanja koji nanosi patnju. A o nama ovisi hoćemo li držati kišobran neznanja i patnje otvorenim, unatoč Znanju koje smo primili i primamo…