Eutanazija – da ili ne, i zašto…

Kad se već ljudi pozivaju na teološke paradigme, onda da i ja kažem koju riječ iz te zone, kad sam ionako neki “teološki moljac”. Zbog ovog teksta možda steknem neprijatelje, raspad prijateljevanja, no znate da mene to ne dira, ionako sam duhovni partibrejker koji voli razbijati iluzije i demistificirati pojmove. Pa evo teksta, u tvoju slavu Oče koji si me nadahnuo.

Bog ne želi da ljudi prave religioznu vrlinu od podnošenja besmislenih žrtava. “Milosti hoću, a ne žrtve.” (Matej 9,13)

Postoji trenutak kad se život zapravo već povukao iz tijela, a ostalo je samo biološko trajanje. U takvim trenucima odluke ne možemo temeljiti samo na biologiji ili samo na teologiji. Ako već tvrdimo da nismo samo tijelo, onda treba uključiti i dušu i psihu u svako promišljanje.

Ponekad svjesno biće zna da smisao više nije u produživanju raspadanja nego u dovršetku puta. Teško je o tome razgovarati jer sit gladnom ne vjeruje. Onaj tko nije bio u toj situaciji, jednostavno to ne može shvatiti. Mi nismo toliko širokoumni da vidimo pozadinu raslojavanja čovjeka kojem se tijelo raspada pod prstima.

Primjeri su ljudi koji leže godinu dana u teškim mukama i dobivaju ogromne doze morfija samo da bi se ublažio doživljaj neizdržive boli. Tko je ikada čuo nekoga kako jauče dan i noć dok se tijelo pretvara u izvor boli, taj zna o čemu govorim. U takvim trenucima teže bude onima koji bi pomogli, a ne mogu.

I onda dolazi pitanje nad svim pitanjima. Koji bi to Bog htio gledati i slušati takvu agoniju. Da sam ja biće u takvom stanju, molila bih svoga Boga, nebitno zovem li ga Krišna, Krist ili Allah, da mi da najbrži mogući izlaz iz tih muka. Mislim da nitko tko nije gledao to raspadanje tijela u realnom vremenu, nema moralno pravo suditi onima koji žive tu pretešku bolnu fizičku stvarnost.

Takva patnja više nije iskustvo rasta koje proširuje svjesnost. To je raspadanje materije u kojoj je zarobljen život. To nije duhovno iskustvo nego fizičko i psihičko mučenje. Niti Krist, niti Krišna niti Allah ne uče o slavljenju mrcvarenja tijela. Koji Bog traži da podržavamo patnju u toj formi? Nijedan!

Patnja je znak neravnoteže materije, ne božanska zapovijed. “Mudri ne žale za tijelom koje prolazi promjene.” (Gita 2,11) A Sveto pismo kaže, “Jer ne muči i ne žalosti srca ljudskih dragovoljno.” (Tužaljke 3,33) Bog nema nikakvo zadovoljstvo u ljudskoj boli. Bog želi da čovjek ode iz ovoga svijeta u miru, a ne u “zvjerskoj” agoniji. Ponavljam, tko nije čuo i vidio takve pitanje, ne bi trebao ni fantazirati o ideologiji toga!

Nekad se pitam jesmo li mi uopće normalni? Imamo dušu, psihu i tijelo i nismo samo tijelo. Ako već odlučujemo o najdubljim pitanjima, onda treba “pitati” i dušu i psihu što i one govore.

Ono što bih ja radila i kako radim (uvijek u takvim bolnim situacijama kad me trebaju) jest ovo: pripremila bih čovjeka za predanje Bogu. Kad je srce mirno i Prisutnost Gospoda je tu, potpuno je nebitno koliko će vremena trebati da se tijelo prirodnim putem ugasi “raspadanjem molekula”.

Dovoljno puta sam čula kako ljudi vape: Bože, primi me… dovoljno puta sam vidjela čovjeka ozarenim svjetlošću iako prolazi duboku fizičku patnju, lice se promijeni, omekša, psiha se umiri ispunjena mirom, oči zasvjetle kad Gospod dođe u srce… Takvi trenuci su neopisivi našim siromašnim riječnikom, gledati kako se pred vlastitim očima sretnu čovjek i Bog. Teško za izreći, ali osjeti se u čovjeku radost i sreća iako se tijelo muči, i vidiš da počinje prelazak u Onostrane svjetle poljane…  U tom trenutku bitno je jedno jedino, da čovjek ode u miru s Bogom, a ne u torturi. A zbog neke ideologije puštaju da se ljudsko tijelo muči… Neke ne pripreme za prelazak, neke puštaju da trpe dok se trpi i otvoreno pokazuju da im se sve skupa gadi gledati i slušati a pri tom ne vode računa da bolesnik to sve vidi i osjeti, pa tako ima troduplu patnju jer zna da smeta, da je višak, da je suvišan, da se drugima gadi i smeta!

Zbog nekakvih nečijih principa umotanih u vršenje božje volje, netko drugi mora ostati u paklu.

Nekad je to religijska ideologija, ili sekularna ideologija, ili birokratski strah od odgovornosti. Nekad je to moralni puritanizam koji je jako hrabar dok sebe gleda u ogledalu, ali bježi od tuđe boli.

Ali suština je ista: tijelo i svijest konkretne osobe postaju kolateralna žrtva tuđih uvjerenja. Najlakše je donijeti moralni sud kad si zdrav, kad hodaš, kad jedeš, kad možeš zaspati bez bolova. Najlakše je biti hrabar kad te ne boli. Ali kad se na drugome raspada koža, tkivo, živci, kad lijekovi više ne pomažu, kad čovjeku kosti gore, kad se budi u urliku, kad ga stalno svrbi iznutra i izvana a ne možeš mu pomoći, tada više nije riječ o teoriji nego o egzistencijalnoj istini. I tada se pokaže tko je stvarno čovjek, onaj tko vidi patnju i želi olakšati, ili onaj tko na tuđu patnju stavlja svoje principe.

Postoji i velika zabluda o karmi!  Jedna od najružnijih zloporaba duhovnosti jest opravdavanje tuđe agonije karmom. Karma ne treba biti izgovor da se patnja gleda skrštenih ruku. Karma nije kazna nego proces a proces se može ublažiti, preobraziti i iscijeliti. Samo, hajd ti objasni nekom fanatiku ili nekom tko slijepo vjeruje u nešto? Ah ta uvjerenja koja upakiramo u božansku volju…

Stvarna vedska tradicija i svetopisamska tradicija, nikada ne uči da čovjek treba biti pasivan promatrač tuđe boli. Naprotiv, onaj tko vidi patnju i ne pomogne nosi karmu vlastite neosjetljivosti, jer suosjećanje je to koje preobražava, a ravnodušnost umrtvljuje. Nitko nema pravo reći čovjeku koji se raspada od boli da je to njegova karma pa zbog tog mora patiti prepušten nekakvoj stihiji!  To nije duhovnost nego izbjegavanje vlastite ljudskosti. Niti Krišna, niti Krist niti bilo koji Bog ljubavi ne poziva čovjeka da podržava mučenje tijela. O da, svatko ima svog nekog boga, po vlastitoj mjeri…

Patnja je stanje neravnoteže, ne božanska zapovijed. I nijedna autentična duhovna škola ne slavi tu neravnotežu nego traži način da se olakša i umiri. Kad patnja preraste smisao i postane raspadanje materije, tada je ljudskost važnija od teoloških teorija koje je usput da kažem razvio čovjek…