Duhovna kirurgija Isusa Krista i mudraca Aštavakre

Isus govori o duhovnoj kirurgiji: on ne traži da uništimo sebe, nego da odvojimo svjetlo od tame u sebi, kao što je na početku Bog odvojio svjetlost od tmine.

Unutarnje razapinjanje starog čovjeka, one tjelesne, pale prirode koja nas uvjetuje mislima, strahom i navikom, zovemo silom križa. To je zapravo mistika novozavjetnog unutarnjeg preobražaja, trenutak kad svjetlo i tama u nama prestanu ratovati, jer se čovjek preda Božjoj Ljubavi. A utjelovljenje te Ljubavi jest Isus Krist.

Kristov mir je neprolazan, neuništiv i sveprisutan, a rađa se predajom. Kad se čovjek preda, unutarnje borbe prestaju. Ništa ne može nadjačati mir koji nastaje u srcu. Možemo padati i dizati se, ali nas Kristov mir nikada ne napušta. Sila križa je golema duhovna snaga unutarnje smrti i novog rođenja. Da nam Isus Krist to nije omogućio, milost oslobođenja ne bi mogla doći do nas, do mene, do tebe, do svakog čovjeka. Bog je veći nego što mislimo i veći od svakog našeg ograničenog shvaćanja.

Mi imamo svoj unutarnji mehanizam. Naše želje su pogon, ali upravo one rađaju suprotnost onome što tražimo. Kad želimo sreću, javlja se tuga. Kad želimo sigurnost, pojavi se strah. Kad želimo moć, rađa se nemoć. Svaka želja u sebi nosi sjeme gubitka, jer čim nešto želimo, priznajemo da nam to nedostaje.

Zato mudraci govore da mir ne dolazi ispunjenjem želje, nego njenim nestankom. Isus to izražava riječima: “Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga naći.” A Aštavakra bi rekao: “Kad prestaneš težiti, oslobođen si.” Tek kad nešto oslobodimo iz sebe, možemo biti napunjeni.

Oslobođenje i Kraljevstvo Božje nisu cilj koji se postiže negdje izvan nas, nego stanje koje nastaje kad prestane potraga. Isus je rekao: “Kraljevstvo Božje je u vama.” To znači da ono nije neko tamo mjesto, nego stanje svijesti, mir, ljubav i jedinstvo s Bogom iznutra. Ne trebamo tražiti sebe i Boga izvan sebe, jer čim to činimo, udaljavamo se od suštine. Aštavakra je to rekao drugim riječima: “Ti nisi tijelo ni um, ti si čista svijest, slobodan si već sada.” Ako hoćeš, kraljevstvo je tu, u tebi.

Put nije prema nebu izvan nas, nego prema nebu koje je u nama. Isus je jasno rekao da je on taj Put. To treba spoznati, i nije teško. To stanje zadobivamo kroz silu križa čija je simbolika snažna i živa. Kad prestane želja, strah i potreba za dokazivanjem, kraljevstvo se samo otkrije, jer je oduvijek bilo tu. Isus je to objasnio i omogućio nam da tom svetom silom nadiđemo izvanjsku paradigmu.

Isus je rekao: “Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Bolje je da ti propadne jedan ud, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe.” To je odricanje. Aštavakra je rekao: “Ukoliko tražiš oslobođenje, sine moj, izbjegavaj objekte osjetila kao otrov i njeguj toleranciju, iskrenost, suosjećanje, zadovoljstvo i istinoljubivost kao protuotrov.” Odricanje je ključ. A čega se odričemo? Tjelesne prirode.

O tome govore i duhovnici poput Rafaila Boljevića i Tomislava Klasnića, kao i poslanice Novoga zavjeta. Mi imamo tjelesnu i duhovnu prirodu, i one se u nama bore. To je ona borba svjetla i tame kad nam um bruji i misli naviru same od sebe. Ljudi često pomisle da ih muči neki zloduh, ali to je najčešće zloduh tjelesne prirode, skup nakupljenih strahova, rana, tuge i boli. Nije sve od nekog vanjskog zla; nismo valjda fanatični ni praznovjerni. Imamo i genetiku, i prehranu, i psihu, sve to utječe. Čak i hrana mijenja stanje uma.

Kako se toga oslobađamo? Buđenjem za duhovno svjetlosno ozračje na koje nas Isus poziva. Prebivanjem u Prisutnosti živoga Isusa Krista. On je poslao Svetoga Duha da nas uvede u svaku istinu. Živi Bog na djelu, ne nacrtani, ne zamišljeni, ne religijski ograničen Bog. Prvi korak je dopustiti sili križa da djeluje iznutra, da razapne starog čovjeka. Taj proces može biti lakši ili teži, ali ne mora biti težak ako se shvati i prihvati. I to je ono što Bog čini u nama, ne moramo mi klečati na kukuruzu ni šibati se po leđima. Isus je rekao: “Breme je moje lako.” Njegov teret prozračuje dušu, toliko je lagan!

Isusove riječi ne smijemo čitati površno, s umom zadrške, nećemo razumijeti… Kad kaže “iskopaj oko ako te sablažnjava”, ne misli na doslovno oko, nego na odricanje od pogleda koji rađa požudu, zavist i sud. To je unutarnje odstranjivanje svega što muti pogled duše. Osjetila su otrov za naš mir, ako njima vlada tijelo. A osjetila izviru iz srca naše tjelesne naravi. Zato Isus kaže: “Jer iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljubi, blud, krađe, lažna svjedočanstva i psovke. To je što onečišćuje čovjeka.” Aštavakra je rekao što je protuotrov: njeguj toleranciju, iskrenost, suosjećanje, zadovoljstvo i istinoljubivost kao protuotrov.

Isus govori o duhovnoj kirurgiji: ako te nešto u tebi odvaja od Boga, odreži to, odbaci, oslobodi se. Nije riječ o tijelu, nego o unutarnjim navikama koje nas zarobljavaju. On ne traži da uništimo sebe, nego da odvojimo svjetlo od tame u sebi, kao što je na početku Bog odvojio svjetlost od tmine.

Kad spoznamo našu vlastitu smrtnost i tjelesnost koja je propadljiva, tada se u nama otvori prostor za istinsku poniznost i zahvalnost. Shvaćamo da život nije nešto što mi sami od sebe posjedujemo, nego dar koji primamo iz trenutka u trenutak. U toj svijesti prestaje strah, jer više ne branimo ono što ionako ne možemo zadržati i tada duša napokon počinje disati slobodno. A to nam omogućuje sila križa!