Kad ego utihne, otvori se kraljevstvo: Bog nije daleko od nas

Duhovnost je povratak unutarnjoj jednostavnosti u kojoj ego ne smeta, a Božja blizina postaje jasna kao dah. Ovaj tekst govori o najjednostavnijoj i najdubljoj istini: ego je psihička imitacija istinskog ja, a duhovnost je stanje u kojem ta imitacija prestane zauzimati naš unutarnji prostor. Tek tada se otkriva ono što Isus naziva Kraljevstvom Božjim u nama. Bog nije daleko, mi Mu se približavamo kad prestanemo glumiti ono što nismo. Ego je imitacija ja i kad utihne, otkriva se Kraljevstvo u nama. Bog nije daleko; duhovnost je povratak jednostavnosti i unutarnjoj prisutnosti.

Ego, istinsko ja i jednostavnost Božjeg kraljevstva

Ego je slika o sebi koju psiha stvara iz sjećanja, navika, rana i uloga. To je način kako se predstavljamo svijetu, ali i način kako sami sebe tumačimo. Ego glumi da je naše pravo ja, iako je samo njegov uski odraz. Istinsko ja nije priča o nama, nego jednostavno prisustvo koje se osjeti kao tiho i mirno jesam, živim, postojim.

Duhovnost nije borba protiv ega, mi ne možemo bez ega i nije naš neprijatelj, potreban nam je da se snađemo u svakodnevici. Zato ga trebamo preodgojiti i oplemeniti. Duhovnost je nešto sasvim drugo od ega. To je unutarnja kvaliteta u kojoj ego prestane zauzimati sav prostor i prestane glumiti da je centar bića. Kad se ego smiri, ne preuzima više sve uloge i ne gura nas u obrane, strahove i automatske reakcije.

U tom mirnom prostoru počinje skidanje slojeva identifikacije. To su svi slojevi u kojima smo se vezali za slike o sebi: tko sam ja, kakav sam ja, tko trebamo biti, kako nas drugi vide, koje uloge moramo igrati i što moramo dokazati. Svaki sloj koji padne donosi olakšanje. Kao da se s nas skida stari psihički kostim, kao da skidamo debele kapute sa sebe. Čovjek doslovno prodiše jer prestaje biti zarobljen u onome što suštinski nije. Kad slojevi popuste, pojavi se dublji osobni doživljaj. To nije identitet, nego živost, toplina i mir, to je prostor u kojem se istinsko ja osjeti kao nešto jednostavno, prisutno i nenametljivo. Nema pritiska, nema tereta, nema napora da se bude nešto posebno.

Cilj duhovnosti nije postati savršen, niti stvoriti novi duhovni identitet koji zvuči posebno, s nekim etiketama. Svrha je jednostavna – živjeti, postojati, a duhovnost vodi unutarnjoj slobodi. Slobodi od viška identifikacija, od starih uvjetovanja, od uloga koje ne nosimo iz srca i od psihičke buke koja zaklanja ono što stvarno jesmo. Svi mi dobro znamo koliko buke nosimo u sebi. Duhovnost nas vraća jednostavnosti, onome stanju u kojem ego ne smeta, ne nameće, i u kojem se iznutra osjeti jasnoća koju ne moramo proizvoditi nego koja jest. Kad prestanemo glumiti da smo ono što nismo, prostor istinskog ja postane vidljiv. U toj jednostavnosti krije se mir i smisao. Tek onda možemo živjeti sretno, radosno, kretaivno…

Kad kažemo da čovjek glumi sebe, ne mislimo na kazalište nego mislimo na stanje u kojem više ne živimo iz unutarnje jasnoće, nego iz impulsa tijela i navika psihe. Osjetilna priroda stalno šalje signale: želim, bojim se, bježim, povrijeđen sam, tražim, očekujem, moram… Kad se poistovjetimo s tim impulsima, počinjemo automatski reagirati. Psiha te reakcije pretvara u identitet, jer ustvari psiha je izverzirana. Sjećanja, uvjetovanja iz djetinjstva i emocionalne navike pretvaraju se u rečenice poput ja sam takav ili ja moram ovako reagirati, itd. Tako nastaje ego, psihička imitacija istinskog ja. To glumljenje nije namjerno, to je automatizam koji se dogodi kada se zaboravi suština. A to spada pod ono naše putovanje duše, buđenje i treniranje pažnje i budnosti…

Duhovnost taj proces okreće. Kad ego prestane zauzimati prostor, impulsi se vide kao impulsi, a ne kao ja. Reakcija postane samo reakcija, a ne definicija nas. Kad prestanemo držati za stvarno vjerovanje da je osjetilna i emocionalna priroda središte, ona tad izgubi moć nad našom pažnjom i voljom i tako treba biti. Naša svijest treba imati moć nad mislima i osjećajima. U tom prostoru prestaje gluma i počinje prisutnost, nenaporno, i dolazi do ogromnog olakšanja, jer to više nije unutarnja borba, nego jasnoća. To je prava suštinska jednostavnost.

I tu dolazimo do Isusovih riječi: kraljevstvo Božje je u nama. Isus ne govori o mjestu niti zoni negdje izvan svijeta. Govori o unutarnjem prostoru čovjeka koji postaje vidljiv tek kad se utišaju slojevi svjesne ili nesvjesne glume, uvjetovanja i identifikacija. Dok smo potpuno poistovjećeni s impulsima, reakcijama, obranama i navikama, uvjerenjima, ono dublje u nama ostaje prekriveno kao sunce iza oblaka.

Kraljevstvo Božje nije nešto što treba tek doći. Ono je već tu, ali ga ne vidimo dok ga ego zaklanja svojom bukom. Kad ego stane u stranu, otvara se toplina bez napora, jasnoća bez dokaza, ljubav koja ne traži ništa i tihi mir koji ne treba objašnjenje. To su stanja koja izgledaju Božje ne zato što dolaze izvana, nego zato što se otkrivaju kad unutarnji nered otpadne. Kraljevstvo se ne ulijeva u čovjeka, ono se otkriva, kao svjetlo koje je uvijek tu, samo skriveno oblacima.

Isus je zato rekao da je kraljevstvo u nama. Bog nije daleko, nikada nije bio daleko. Mi smo ti koji se udaljimo, ne prostorom nego duhom. Zaboravimo jednostavnost i izgubimo prisutnost, pa više ne čujemo i ne vidimo pored zdravih očiju. Zato je kroz povijest Bog došao bliže, utjelovljen u Isusu, ne da stvori novu religiju nego da nas vrati izvoru. Nismo znali kako se vratiti, pa je On došao nama.

Bog je postao dovoljno jednostavan da ga srce opet može prepoznati, i ranjeno i ogorčeno i uplašeno i bijesno srce. Dovoljno blizak da nitko ne mora nagađati gdje je. Dovoljno jasan da se može prepoznati u tišini i prisutnosti. Kad se čovjek vrati jednostavnosti suštine, vrati se i Bogu. Nebo više nije daleka ideja nego nešto što je oduvijek bilo u dubini bića, jer Bog je udahnuo životni dah u nas.

I zato Pavao kaže: Bog nije daleko od nas, u Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Udaljimo se samo kad odlutamo u svoje psihičke igre. To nije prostorna udaljenost nego zaborav srca. Kad se ta unutarnja prašina slegne, jasno se osjeti da nismo odvojeni ni izgubljeni. Sve što jesmo postoji u Bogu i kroz Boga.

Bog nije daleko. Mi smo blizu onog trenutka kad prestanemo misliti da smo nešto drugo osim bića koje u Njemu živi.