Bog, Apsolut i čovjekova svijest

U temelju svega je BITAK ma kako ga mi kroz civilizacijske tokove nazivali, kroz mnoga tisućljeća!

Čovjekov um ima svoj mehanizam: traži sigurnost, pripadnost i potvrdu. Kad se odvoji od živog iskustva Boga, stvara sustave i granice da bi održao iluziju kontrole. Iz toga niču podjele, fatalizam i fanatizam, jer ego želi biti “u pravu” više nego slobodan. Religijski mentalitet tada zatvara ono što bi trebalo otvoriti a to je ni manje ni više nego naše ljudsko srce. A gorčina se rađa kad čovjek brani Boga umjesto da Ga spozna u sebi.

Svijest ne traži da vjerujemo, nego da budemo budni. Jer jedino budan čovjek vidi da je sve jedno.
Ima mnogo dokaza za to, primjerice, priča iz Novog Zavjeta o mudrim i ludim djevicama: biti spreman znači biti budan.

Svijest je jednostavno – svijest. A nama, ljudima, potrebno je da je nekako uobličimo, da je sidrimo u oblike koji su nam bliski s obzirom na sposobnost širine uviđanja.  Tako nastaju slike, riječi i priče, sve su to pokušaji da ono Neizmjerno iznad nas, dotaknemo ograničenim rukama.

Do prije samo nekoliko desetljeća, riječ svijest gotovo da nije smjela ući u teološki govor. Ali vrijeme se mijenja. Danas i svećenici u crkvama počinju govoriti o svijesti, i to je dobro. Jer kad duh i um ponovno “sjednu za isti stol”, otvara se novo poglavlje ljudskog sazrijevanja. Da danas odnesemo mobitel u 16. stoljeće, nastala bi drama. Tako će sutra drama nastati kad ljudi shvate da je ono što su zvali Bog
oduvijek bilo živo u njima kao Veličanstvena Svijest koja ima i osobnost. O tome su govorili Isus, Krišna i Buda. Svaka civilizacija, na svojoj razini uma, pokušala je objasniti ono što nadilazi razum. Kroz povijest su ljudi pokušavali sebi pojasniti ono što je iznad njih, a tijekom tisuća godina javljali su se i spasitelji.

Pokušavali su ljudi Apsolutno dotaći umom i duhom. Jedni su ga zvali Brahman, drugi Tao, treći Bog, Jahve, Allah, Svjetlo, Ljubav. Različita OPISNA imena – isto Biće koje postoji, a nije od tvari od koje je svijet stvoren. Svi su govorili o istom Izvoru, svijesti.

A što je svijest? To je temelj svega što jest, ono što promatra, doživljava i jest. Apsolut, Bitak, ono za nas veliko  “Jesam” koje postoji prije svake misli, religije i oblika.

Apsolut je jedan. Nema boga osim Boga. Bez obzira kako mi opisivali Boga nekim pojmom koji često mislimo da je ime. Kad je Svjetlo došlo na svijet, ljudi su ga prepoznali očima, ali ne i srcem. Zamijenili su poruku s osobom, oblik s bitkom, riječ s dogmom. A Svjetlo nije došlo da stvori religiju, nego da probudi ono isto Svjetlo u svakome od nas.

Kako kaže Evanđelje, Kur’an i Bhagavad-gita?

“Sve je po Njemu postalo i bez Njega ništa nije postalo što je postalo.
U Njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.” – Evanđelje

“On je Allah, Jedan, Allah – Utočište svemu.
Nije rodio i nije rođen, i Njemu niko ravan nije.” – Kur’an
(Allah na arapskom znači isto što i Bog; tako se mole i kršćani arapskog govornog područja.)

“Iznad Mene nema ničega, sve se na Mene kao biseri na niti nižu.
Ja sam Sebstvo koje prebiva u srcu svakog bića.” – Bhagavad-gita

Sve tri objave govore isto: postoji samo Jedno “Ja Jesam”. To Jedno je svjetlo, život i svijest u svemu što postoji.

Što sve Apsolut, Bog treba učiniti da bi probudio ljude? Čak ni silazak Svjetla u tijelu nije bio dovoljan, toliko je imitacijsko ja snažno u ljudskim umovima. A što s onima koji su probili granice imitacijskog ja? Oni su dobili stigmu čudaka, okarakterizirani su kao zalutali, kao opsjednuti, kao budale. Slično su i sa Isusom radili, kao i sa drugima koji su pretprjeli mučenja radi ISTINE, i toga je bilo posvuda. Probuđenima je sudbina biti u manjini…