Apologetika – što je to?

Apologetika je grčka riječ: apologia – razumna obrana, dati razlog, objasniti.

Apologetika je grana teologije koja daje jasne i logične razloge zašto vjerujemo u ono što vjerujemo, te odgovara na prigovore, sumnje, filozofska i etička pitanja.                                                                            Dakle, apologetika nije svađanje, niti napadanje drugih, nije uvjeravanje silom. To je jednostavno razmišljanje, objašnjavanje, argumentiranje.

Apologetika je, ukratko, obrana vjere ali s poštovanjem, razumom i jasnoćom. Apologetika često zvuči kao da ljudi brane doktrinu, dogmu, pravilo, sustav. No, postoji još nešto dublje, onaj najrjeđi tip – apologet milosrđa. To je apologetika u svom najboljem obliku, ne kroz borbu, nego kroz živo svjedočanstvo, koje ne spada u dokazivanje, nego spada u otvaranje očiju kroz jasnoću. Tu nema namjere da se nekoga sruši, nego samo da se vrati fokus tamo gdje ga i Bog stavlja: na čovjeka, na milost, na srce.

Najvažnije u apologetici nije znanje niti pobjeda u raspravi, najvažnije je srce iz kojeg braniš istinu. Istina bez ljubavi lako postane oružje i može povrijediti čovjeka, a tada više nema veze s Bogom. Primjer: Isus je uvijek spojio jasnoću i blagost, i upravo zato je njegova riječ imala snagu.

S druge strane, ljubav bez istine postaje prazna i bez temelja. Zato apologetika postoji, jer čovjek treba i srce i razum. No, suosjećanje je uvijek važnije od samog argumenta. Ako razumijemo čovjekovu ranu, razumjet ćemo i njegovo pitanje. Ako vidimo samo pitanje, a ne čovjeka koji ga postavlja, promašit ćemo pravi odgovor.

Prisutnost je često jača od uvjeravanja. Ljudi ne trebaju uvijek dokaze nego srce koje ne bježi u susretu sa činjenicama. Najbolji apologeti su oni koji znaju slušati, jer slušanje otvara vrata onome što je doista važno – nećemo govoriti o prognozi vremena ako nas čovjek traži pojašnjenje o Bogu, životu, smrti… Na kraju, svrha apologetike nije pobijediti nego približiti Boga. Ako nakon razgovora netko ostane s osjećajem da je viđen, shvaćen i poštovan, pomiren, učinio si više nego da si pobijedilo/la u raspravi. Najvažnije u apologetici je braniti istinu na način koji odražava Božju ljubav. Sve ostalo je samo tehnika.

Pravi apologet ne brani dogme radi njih samih. Dogme su samo oblik, način da se nešto važno izreče. Ono što je bitno jest suština, a suština je Bog, ljubav i istina koja čovjeka vraća u život. Pravi apologet ne brani rečenice iz teoloških knjiga nego smisao koji stoji iza njih. Ne brani zidove nego dom.

Kad objašnjava vjeru, on ne pokušava dokazati da je u pravu, nego pokazati zašto je istina lijepa, oslobađajuća i živa. Njegov cilj nije pobjeda u raspravi, nego susret čovjeka s Bogom. Zato je pravi apologet uvijek usmjeren na srce, na milost, na razumijevanje, a ne na hladnu točnost.

Dogme su putokazi ali nisu cilj. A cilj je uvijek odnos između Boga i čovjeka, i zato je suština važnija od forme. Pravi apologet brani tu suštinu, a ne ideološki paket.